I dobra književnost i kolektivni narcizam

Kruno Lokotar i Nenad Rizvanović, FAKat, Celeber, Zagreb, 2001.

Činjenica je da se o malo kojem književnom fenomenu u nas pisalo kao o pojavi fakovaca; po medijskom odjeku i javnom utjecaju pisci okupljeni oko FAK-a vrlo su brzo ono A (alternativni) iz vlastitog akronima učinili deplasiranim: ne može alternativno biti nešto što se nametnulo kao glavni fenomen hrvatske književnosti na početku novog desetljeća. Fakovci su dobili većinu uglednih književnih nagrada u protekle dvije godine, o njihovim knjigama napisane su hrpe prikaza, objavljene su gomile intervjua s glavnim piscima iz te grupe, o fakovskim manifestacijama izvještava se u svim medijima; vodeći fakovci imaju stalne kolumne u najtiražnijim glasilima, a nerijetko se u tim kolumnama bave autoreferencijalnim temama.

Svjesni masovnih medija

Da se odmah razumijemo: mislim da je jako dobro, i za cjelokupnu hrvatsku književnu scenu iznimno važno, da se pojavio naraštaj pisaca koji su svjesni važnosti masovnih medija i koji uspijevaju svoj autorski izričaj prilagoditi standardima medijima; dobro je što oni znaju svoju literarnu aktivnost privlačno upakirati. U sredini u kojoj je pojam književnosti postao sinonim za nešto dosadno, beznadno demodirano, oni su pisanje (i čitanje) literarnih sastavaka predstavili kao nešto što može biti in, nešto što posjeduje upravo pomodnu atraktivnost.

Najvažnije je, dakako, da se oko FAK-a okupilo nekoliko darovitih pisaca mlađeg i srednjeg naraštaja; prozaici poput Jergovića, Ferića, Pavičića, Senjanovića, Tomića, Perišića, Radakovića, Andrića i niza drugih doista su iznimno nadareni i njihovo sudjelovanje fakovskim manifestacijama daje nedvojbeno literarno pokriće. Naravno, oni bi kao dobri pisci funkcionirali na javnoj sceni i bez FAK-a, ali skupno djelovanje ipak je dalo nove poticaje interesu publike za njihova djela. Koliko su god oni svojim literarnim darom pridonijeli estetskoj relevantnosti FAK-a, FAK im je uzvratio dodatnim publicitetom. Osim toga, valja imati na umu da se književni život ne sastoji samo od pojavljivanja knjiga; iznimno je važno, intelektualno izvanredno poticajno, i skupno književničko djelovanje preko časopisa, javnih predavanja i čitanja, svakojakih performanserskih akcija pa do najobičnijeg druženja literata. Takve manifestacije književnoga života generiraju nove ideje, umjetničke koncepte, daju živost cjelokupnoj kulturnoj sceni.

Ima tu poetičke srodnosti

Sami fakovci često tvrde da među njima nema poetičke bliskosti, da pripadaju različitim literarnim usmjerenjima, da FAK nije nikakva estetski uniformna književna grupacija. I u pogovoru ovog zbornika (antologije?) jedan od priređivača Nenad Rizvanović napisat će kako se fakovci u poetičkom smislu »više međusobno razlikuju nego sliče«. Međutim, kao kritičar koji je pisao o knjigama vodećih pisaca iz te skupine, ipak mogu ustvrditi da postoje jake poetičke srodnosti među glavnim prozaicima te skupine: kao jednu od karakterističnih srodnosti prepoznajem zaokret na tematskom planu u odnosu na dominantne tokove hrvatske proze sedamdesetih i osamdesetih godina; dok su prije prevladavali fantastika i postmodernistički prosede zasnovani na reciklaži motiva i postupaka preuzetih iz literarne tradicije, fakovska je proza izravno uronjena u lokalnu društvenu zbilju, kritički orijentirana prema ideologemima svojstvenim hrvatskom političkom diskursu devedesetih godina, snažno je impregnirana elementarnim emocijama, hrani se sirovim govorom ulice, dominiraju likovi mladih ljudi koji egzistiraju na društvenoj margini, često opterećeni traumatičnim ratnim iskustvima. Usudio bih se ustvrditi da većina fakovaca stoji na pozicijama neorealističke poetike, s tim da neki od njih (Jergović, Pavičić, Ferić, Simić) dobro poznaju i postupke postmodernističke proze, koriste se njima uglavnom na kompozicijskom planu, ne ostavljajući eksplicitne signale vlastite nesumnjive literarne erudicije.

Sve o čemu sam dosad govorio držim pozitivnom stranom FAK-a; nečim čime je on doista obogatio naš kulturni život u cjelini, a osobito uzburkao književnu žabokrečinu. Najvećim njegovim nedostatkom, pak, smatram posvemašnji izostanak kritičkog dijaloga unutar fakovske grupacije pisaca (sve do nedavna Perišićeva istupa u Globusu); fakovci su dosta pisali uzajamno o svojim knjigama ili o FAK-u kao fenomenu, uvijek afirmativno, tek ponekad s tonom kolegijalne benevolentne zafrkancije. Besmisleno je uopće govoriti o intelektualnoj neproduktivnosti takve autoapologetske pozicije, o svojevrsnom kolektivnom narcizmu.

Alternativa kao diktatura

S tim je povezano i posvemašnje radikalno negiranje svega što ne pripada našoj grupi: osim nekoliko starijih pisaca koje smo mi odabrali i pozvali u naše društvo, svi su drugi beskrajno dosadni, anakroni, zreli za odbacivanje u ropotarnicu povijesti (doslovce svi, sjetimo se samo izjava fakovaca iz ankete o Krleži u »Playboyu«). Pritom se govor s pozicije alternativaca stravično lako transformira u autoritarni govor s pozicije moći pa će neki od pripadnika skupine zahtijevati skidanje televizijskih emisija s programa HTV-a (poput Pola ure kulture jer je tamo emitirana nekakva smušena zafrkancija na račun FAK-a); to samo pokazuje kako je kratak put od alternativne do autoritarne pozicije kad se izgube smisao za ironiju i autokritička distanca.

Nedavno pojavljivanje zbornika FAKat (teško bi bilo govoriti o antologiji jer neki ključni pisci poput Ferića, Jergovića, Tomića, Senjanovića zasigurno imaju u svojim bibliografijama i boljih priča od ovdje objavljenih) svjedoči o nastojanju da se fenomen FAK-a i njegov kolektivni duh artikuliraju ne samo zajedničkim književnim tribinama nego i u obliku tiskanih kolektivnih publikacija. Ne znam koliko je to bila svjesna ambicija priređivača zbornika, ali oni su svojim izborom u potpunosti potvrdili moju tezu o dominantno stvarnosnom usmjerenju fakovske proze: prevladavaju likovi s urbane društvene margine, naracija je prepuna žestokih prizora seksualnosti i nasilja s dosta tvrda, opora humora, s autentičnim, lokalno obojenim (zagrebačkim ili splitskim) žargonom; tomu se prilagođavaju čak i oni pripovjedači poput Romana Simića koji su u svojim knjigama kultivirali jedan tip estetizirane postmodernističke naracije i kozmopolitskog izbora lokaliteta i likova.

Petarde provoda

Zanimljivo je da su stjecajem okolnosti (ili zaslugom selektorskog ukusa) u ovom zborniku u drugom planu ostali pisci proteklih godina ovjenčavani nagradama i bestselerskim nakladama; najbolji dojam ostavljaju proze Tarika Kulenovića Petarde i Bore Radakovića Provod, koje ponajbolje reprezentiraju neorealistički senzibilitet nove hrvatske proze, njegovu žestinu, elementarnost, neurotičnost, dobro snalaženje u kolokvijalnim verbalnim konstrukcijama, što dijalozima daje obilježja autentičnosti i neposrednosti.

I priređivači, mladi kritičari Lokotar i Rizvanović, koji su kao organizatori, selektori i voditelji fakovskih nastupa nerazdvojni dio fakovskog fenomena, dobro su se uklopili tipom svojega kritičkog diskursa u antiestetički i antiteorijski senzibilitet koji promovira nova hrvatska proza: njihove popratne bilješke pisane su ležerno, bliže su beletrističkom stilu nego discipliniranoj teorijskoj deskripciji; utoliko ovaj zbornik u cjelini doista dobro pokazuje u čemu je alternativnost nove, fakovske hrvatske proze, po čemu se ona doista razlikuje od mainstreama koji je dominirao protekla dva-tri desetljeća.