Gluma na život i smrt

Gluma na život i smrt

Relja Bašić napravio je još jednu od svojih šarmantnih predstava punu glumstvenih pojedinosti od kojih predstava pulsira, podsjećajući na bolja vremena hrvatske glume

Komadi o glumcima i predstavama česti su u modernom teatru. Glumac koi je u životu odigrao mnoge sudbine samim time pruža dramatičaru više potencijalne radnje nego neki drugi lik. Ništa nije prirodnije nego da kazalište bude zaljubljeno u svoga proizvođača i da se ono po potrebi njime podštapa. Ali u omiljenosti takvih komada ne treba vidjeti samo znamen autoreferencijalne, narcisoidne obuzetosti kazališta sobom samim, nego još jedan primjer za poznatu istinu da se tragedija ponavlja kao groteska. Umjesto vladara kao nosilaca povijesnih događaja na pozornicu sada dolaze njihove lude — glumci. Oni doduše ne vuku konce povijesti, ali film i svemoćni elektronski mediji ne mogu živjeti od sirove zbilje, njima su potrebni glumci i iluzija, ne bi li okrijepljeni opsjenom mogli nastaviti svoj posao manipulacije zbiljom.

Vječni antagonizam

Komedija Neila Simona Zlatni dečki (The Sunshine Boys) pripada vrsti uporabnih komada koji se pišu za male velegradske pozornice. Bez obzira kako su te pozornice opremljene i koliko će se potrošiti na inscenaciju i kostime, one su ograničene uglavnom očekivanjima publike da će se ugodno zabaviti ne mučeći se odveć dešifriranjem redateljske koncepcije i nategom nedogovarajuće podjele. To je ono što Francuzi zovu bulevarskim teatrom. Simon ispunjava osnovne zahtjeve tog teatra, njegovu ekonomičnost i jasnoću. Riječ je o nedvojbenoj komediji već iz njezina tematskog postava. Dva stara glumca, Willie Clark i Al Lewis, imaju za televiziju odigrati svoj stari skeč Kod liječnika, koji su odigrali tisuće puta. Ali dva stara dečka smrtno su posvađena i nisu se vidjela više od deset godina. Razlog za svađu nije nikakvo svjesno počinjeno zlo, nego Clarkove mušice. U svijetu Willieja Clarka, koji živi osamljen u stanu, sve se sastoji od pojedinosti nad kojima gubi kontrolu. Njihova važnost beskrajno je potencirana, pa su potencirani i izmišljeni razlozi za svađu. Agentu Benu Clarku, inače Williejevu nećaku, uspijeva napokon dogovoriti sastanak starih glumaca i pokus skeča. Ali lantentni sukob traje i za pokusa i rađa novim konfliktnim motivima, primjerice kada na Lewisovo kucanje Clark odgovara s »Upadaj!« umjesto »Ulazi!«. Simon je majstor komičnih situacija, koje tjera do apsurda. Dok je Lewisu stalo do korektne forme, Clark je igrač koji upada u kazališnu situaciju, koju glumstveno hipertrofira. Do prave katastrofe dolazi za snimanja, koje se prekida jer Clarka pogađa infarkt. Lewis posjećuje svog starog partnera, ali se prijepor među njima nastavlja čak i u blizini smrti. Simonova komedija nema poente ni završetka, osim možda te da kazalište uvijek nadživljuje pojedince kao ideje vječnog antagonizma suigrača.

Jake osobnosti

Redatelj Relja Bašić pristupio je Simonovu komadu svjestan da on počiva na dvjema jakim glumačkim osobnostima, koje vode predstavu prema nacrtu komada pa i usprkos njemu. Srećom, hrvatsko kazalište ima dva takva glumca čije glumstvene sposobnosti premašuju okvire uloge. Pero Kvrgić glumac je obuzet upravo dionizijskom nasladom u glumi. Osobito je Kvrgić uspješan u razlikovanju Clarka kao mušičave privatne osobe i sebe u ulozi Liječnika. Kao Liječnik Kvrgić izrasta u grandginjolsku figuru koja se razmahuje na sceni karikaturalnošću lika iz kazališta sjena. Kvrgić je tako galeriji svojih likova dodao još jednu novu figuru koja se pamti. Vanja Drach kao Lewis također gradi svoj lik na kontrastu. Dok svog starog glumca ocrtava sumarno i suzdržano, lik lukavog Poreznika iz skeča ostvaruje kao tip iz repertoara pučkog teatra, recimo kao Wursta. Dakako, ni Ivici Zadru kao Benu u društvu dvaju velikana scene nije preostalo nego solidno glumiti, makar mu posebna karakterizacija ne bi bila na odmet. Daria Knez kao medicinska sestra pokazuje potrebnu dozu mladenačke drskosti. Dragocjeno je čuti glas Relje Bašića kao TV-režisera makar u offu. Scenografija Petra Mihanovića uspjela je okupiti u prostor sobe panoramski široku pozornicu. Kostimografija Diane Kosec Borurek kao uvijek je besprijekorna, a izbor glazbe Vesne Šir pogodio je ono što rijetko na pozornici čujemo — boju vremena. Kao redatelj i dramaturg Zlatnih dečki (u odličnu prijevodu Sonje Bašić) Relja Bašić napravio je još jednu od svojih šarmantnih predstava punu glumstvenih pojedinosti od kojih predstava pulsira, podsjećajući na bolja vremena hrvatske glume.

Zvonimir Mrkonjić