Energija pred bijelim platnom

Energija pred bijelim platnom

Uspostavljanje dijaloga sa sjajnom formom pisama Vladimira Malekovića za mene je bilo iskustvo koje mi je pomoglo povratiti svojevrsno povjerenje u vlastite snage nakon dugotrajna izbivanja iz atelijera

Povod za razgovor s istaknutom grafičarkom, slikaricom i bivšom dekanicom Likovne akademije u Zagrebu, Dubravkom Babić (1951), njezina je intenzivna stvaralačko-izlagačka aktivnost u ovoj godini. Naime, nakon obvezujućeg višegodišnjeg dekanskog angažmana, Dubravka Babić ponovno je ušla u svoj atelijer, i u tišini tog prostora počela mijenjati svoje slikarsko viđenje svijeta. Recentni opus karakterizira »inovativan susret sadržaja i forme« (N. Šegota-Lah), umjesto stroge figuracije španjolski ciklus s njezinim omiljenim motivom koride najednom se pretvorio u površinu žive, vibrantne, pokrenute materije, fakturu kojoj je motiv životinje samo polazna izlika za slikarski čin. Taj proces slikarskog zrenja i mijene u Dubravke Babić popraćen je velikim brojem samostalnih izložbi u ovoj godini (Novo Mesto, Koprivnica, Rijeka, Gospić, Labin, Novi Vinodolski, Dvorac Oršić, Zagreb — Forum, Čakovec, Varaždin), kao da su svi prepoznali vrlo važan pomak u njezinu slikarstvu i vraćanje u métierske vode.

Vaše posljednje dvije izložbe — u prostoru riječke Filodrammatike u svibnju i u zagrebačkoj galeriji Forum, koja je u tijeku — važan su pomak u odnosu na vaše dosadašnje slikarstvo. Iako kao poetološko-motivsko polazište i dalje ostaje motiv koride u svim svojim segmentima, dogodila se promjena u tretmanu tog motiva. Okrenuli ste se naglašeno slobodnoj gesti, udaljili se od figurativnog prenošenja zapamćenog motiva, unijeli dinamiku, pokret u površinu...

— Likovi na mojim slikama stajali su donedavno u najprisnijoj vezi s vidljivim svijetom, svijetom figuracije. Crtajući kistom gestualno nastojim postići nizanje motiva u raznim pozicijama na slici, ponavljajući ih u ubrzanu ritmu. Crvena, žuta i bijela — uglavnom su boje koje uokviruje linearna armatura. Kao i u ranijim grafičkim radovima i sada želim stvoriti pokret, postići kretanje likova u polju slike do granica mogućega. Iako ne zaboravljam figuru, lik, krećem prema redukciji deskripcije — do mjestimično potpunog ukidanja i poništavanja konture motiva.

Koliko je trajao sam unutrašnji proces sazrijevanja o potrebi napuštanja stroge i precizne figuracije, o potpunom oslobađanju u slikanju? Jeste li osjetili kako ste možda došli do granice kada se na postojeći način više niste mogli u potpunosti izraziti, donijeti nešto — za vas — novo?

— Zapravo sam cijeloga života figurativac. Čak sam i u svojoj monografiji (autor Vladimir Maleković, 1987) napisala da ne znam da li bih ikada uspjela naslikati nešto što nije figuracija. Figuracija mi je dvadeset godina bila imperativom. No, prijelazom na veći format, novu tehniku ulja i akrila dogodilo se nešto što zapravo više nije dopuštalo ustrajavanje na strogoj figuraciji. Htjela sam napraviti pomak, pokret, kretanje na površini platna. To više nije moglo tako ostati, moralo je doći do rasapa kontura, armature koja je prije bila naznačena na slici. Dogodilo se nešto fantastično — otkrila sam slikarstvo na drugi način. Dok sam bila dekanica Akademije, od 1995. do 1999, trajala je duga faza bez slikanja. Jer, ako se nešto radi sa srcem, a ja sam svoj dekanski posao radila sa srcem, onda se ne može isto tako na drugoj strani raditi drugi posao. To sam shvatila jer sam pokušala raditi i jedno i drugo, ali nije išlo. Dekanska dužnost zaokupljala me 24 sata stopostotno. To su ipak bile moje četiri godine nerada u atelijeru, muka koju sam prolazila kada sam se vratila u prazni atelijer bez crteža, grafika i slika — shvatila sam koliko sam bila sama i izgubljena. To je bila provalija! Vjerojatno ljudi drugih profesija ne znaju za patnje umjetnika koji nije dugo radio, za borbu koju vodi u atelijeru kada slikarstvo zastane. Puna straha, slabosti i sumnji razmišljala sam o tome kako je divno moći stvoriti sliku, crtež, grafiku. Izrezala sam velike cinčane ploče i počela rad na grafici. No, grafika nastaje u dugotrajnu procesu, od minuciozne obrade matrice, kroz grafičke tehnike i postupke, do zahtjevna otiskivanja na preši. Išlo je presporo. Bila sam odveć nestrpljiva. Pustila sam grafiku za neka smirenija vremena i počela crtati pastelom i temperom. Ubrzo je nastalo dvadesetak crteža pejzaža velikog formata pod naslovom Slušajući muziku — klasičnu, dakako.

U novom se ciklusu akrila na platnu i pastela iz 2000. i 2001. zapravo vraćate na ishodišta danas već tradicije suvremenog slikarstva, tzv. gestualnog slikarstva, action paintinga. No, čini se da ste u tom stilskom segmentu pronašli mogućnost potpunog izražavanja svog temperamenta, energije, ali i stilskog korelativa za motive koji su postali vaš zaštitni znak?

— Nakon tih prvih crteža htjela sam dalje; prijeći na još veći format, na velika platna, jer sam osjećala da će tek veliki format platna moći primiti svu onu energiju koju sam dugo akumulirala u sebi. Neobične su to i divne muke kojima se umjetnik podvrgava u naporu savladavanja prazne površine platna. Iako sam već desetak godina eksploatirala temu Španjolske i koride, bilo je to uglavnom u grafici i crtežu. Bilo je logično da taj ciklus zaokružim slikama u tehnici akrila i ulja. Furiozni ritam preplavljuje cijelu kompoziciju čvrstom energijom. Sabrana energija oslobađa se poput eksplozije na površini platna, kao udar koji dotiče dubinu duše... Osjetila sam da tako mogu na najbolji način prenijeti sebe i sve ono što nosim u sebi, kompletnu energiju koje de facto imam viška. Čeznula sam za većim formatima i površinama, iako sam uvijek radila grafiku velikog formata. Htjela sam savladati format 250x180, a akril je poseban kao tehnika jer omogućuje brzo slikanje, brze pomake rukom, brzo se suši, mogu raditi mokro u mokro. To je za moj temperament idealna tehnika. S druge strane, da se napravi takva slika treba mnogo fizičke snage i kondicije.

Koja je vaša osobna simbolika utkana u motive koride, borbe, bikova?

— Instinkt prirode, praiskonska žestina, drama života i smrti... Iako na izložbi u Forumu dominira ta tematika, tu su još veliki formati konja u trku, ptice u letu, ali više kao metafora predjela duše, metafora o tragičnom i kaotičnom svijetu koji nas okružuje.

Paralelno s novim radovima radili ste i na ilustracijama u ugljenu za knjigu Bogomraki Vladimira Malekovića što je nedavno izašla u izdanju Ex-librisa. Tu pokazujete drugo, ukroćeno lice, svijest kako se treba prilagoditi temama i motivima utkanima u pojedinačne forme u knjizi. Umjesto popratnih ilustracija donijeli ste mnogo zanimljivih pojedinačnih crteža, portreta Matoša, Krleže...

— Mislim da je iznimno izazovno komunicirati s djelima književnika i pjesnika. Do sada sam bila koautorica bibliofilskih izdanja s Tadijanovićem, Paljetkom, Katunarićem, Frangešom, I. Mažuranićem, M. S. Mađerom, itd. Ponekad zahvaljujući djelima takvih umjetnika možemo rješavati i vlastite kreativne probleme. Uspostavljanje dijaloga sa sjajnom formom pisama Vladimira Malekovića za mene je bilo iskustvo koje mi je pomoglo povratiti svojevrsno povjerenje u vlastite snage nakon dugotrajna izbivanja iz atelijera. Prvo su to trebale biti ilustracije manjega formata, no osjećala sam da imam previše akumulirane snage te sam se odlučila crtati ugljenom na većem formatu, jako i brzo, jer sam baš u toj brzini izvođenja najneposrednije davala sebe. Iako je svaki crtež tematski vezan uz tekst, stvorila sam sedamdesetak crteža većeg i manjeg formata koji su postali nedjeljiva cjelina. Zato je uz promociju knjige postavljena i izložba crteža. Ovakav crtež nastaje u jednom dahu i ne podnosi ispravljanje i dodatne intervencije. Drama koja je zračila iz Malekovićevih potresnih eseja, oslobodila je u meni raskošni nalog likovnog odraza.

Je li vam se nametnula misao ili osjećaj kako apstraktno slikarstvo ovako snažne gestualne orijentacije ima gotovo terapijsku dimenziju? Mislim na sâmo psihoemotivno i motoričko stanje koje se javlja u tijeku i po završetku rada na takvu djelu. Ako da, kakav je to osjećaj? Poput svojevrsna psihofizičkog rasterećenja i preplavljivanja dobrom energijom?

— Apsolutno! Kada se nalazite pred praznim, bijelim platnom gdje ništa nije naznačeno i kad sve može krenuti u različitim smjerovima — dakako, imam uvijek malu skicu koju onda povećavam — kada pripremite sve kistove, poredate sve boje, sve medije koje miješate, to mora biti strašna koncentracija. Ako radite takvo gestualno slikarstvo, puno energije i napetosti, a imalo izgubite tu nit koncentracije i ritam, dolazi do loših dijelova, odnosno, loše slikanih dijelova na slici. Iako se to može ispraviti, nestaje kontinuitet energetskog i gestualnog toka. Svako je slikarstvo psihoterapija i pražnjenje, no posljednji su radovi i za mene otkriće. Imam strašno mnogo energije i na najbolji mogući način želim kroz svoje sadašnje slikarstvo izraziti sebe. Važno je samo ne trošiti energiju na loš način. Priroda je moj najveći akumulator, svu energiju crpem iz nje i sve što prenosim na svoje crteže i slike proizašlo je iz prirode.

Nakon obvezujućeg mandata dekana na ALU ponovno ste se žešće posvetili slikanju i slikarskom sazrijevanju. Biste li, međutim, ipak ponovno prihvatili mjesto dekana? Priča se po kuloarima da biste se opet prihvatiti te zadaće, a poznato je kako ste oporavili i digli na noge pacijenta zvanog ALU?

— O novom dekanu razgovara se godinu unaprijed. Kada se bližio kraj prvoga mandata sadašnjeg dekana, već se razmatrala mogućnost njegova nasljednika, jer novi dekan mora biti izabran šest mjeseci prije isteka mandata sadašnjeg dekana. Dolazili su mi studenti, profesori, pitali me za ponovnu kandidaturu... I sadašnji me je dekan pitao da li bih se ponovno kandidirala jer bi se on u tom slučaju povukao. Ali, ipak sam rekla ne! Jer, bila sam pročelnik, prodekan, direktor i dekan ALU. Sve sam moguće dužnosti obavila i moja je glavna dužnost i obveza pozicija profesora na Akademiji. Počela sam ponovno slikati i vratila se samoj sebi... Postoji publikacija koju sam izdala nakon svoja dva dvogodišnja mandata, da ne bude zaboravljeno što je sve napravljeno na ALU u tom razdoblju po godištima, kako se moji napori ne bi pripisali dekanima koji su bili prije ili poslije mene. Nije mala stvar sagraditi dvije zgrade i dobiti još jednu. Kad sam došla na tu dužnost dekana, bila su na ALU četiri odsjeka, sad ih je šest. Osnovana je služba za međunarodnu suradnju koja sjajno funkcionira. Mi smo u programu CEPUS, to je udruga srednjoeuropskih likovnih akademija, povezani smo sa šest akademija. Zahuktalo se izdavaštvo, izlaganja, otvoreno je 47 novih radnih mjesta, uključujući dvadesetak mjesta novih profesora. Ako želiš nešto napraviti, moraš voljeti Akademiju, profesore i studente kao svoju obitelj. Ništa nam neće pasti s neba. Mora se hodati po ministarstvima, povezivati se s drugim dekanima, tražiti sponzore, boriti se — i u toj borbi dati se čak i ponižavati za opće dobro i viši cilj, jer bez toga nema rezultata. I kao što mi danas ocjenjujemo i mjerimo rad naših prethodnika, tako će i nas ocjenjivati naši sljedbenici, budući profesori i budući studenti.

S kojim bi znanjima, porukama i idealima studenti trebali odlaziti iz vaše klase?

— Važno je prići studentu kao pojedincu. Ne da on priđe profesoru i da se mora priklanjati njegovoj tehnici i stilu, nego da profesor izvuče iz njega najbolje i najviše što može, da ga tretira kao posebnoga mladog autora. Studenti se moraju pripremiti za život, da mogu preživjeti radeći ponekad i neke kompromise, da ih pripremimo za sve uspone i padove koje život nosi.

Razgovarala Iva Körbler