Digest nesretne mladosti

Digest nesretne mladosti

Željko Špoljar, Teškoće pri gutanju, Naklada MD, Zagreb 2001.

Željko Špoljar mlad je i još nepoznat autor, njegova prva knjiga Teškoće pri gutanju zbirka je kratkih proza s dojmljivim autobiografskim elementima. Kao i sva autobiografska proza koja se odnosi na traumatično djetinjstvo, i ovaj Špoljarov uradak ima dojmljiv dokumetarni pečat. Naglašeno i okrutno svjedočanstvo stvarnog upisano u Špoljarov tekst ponekad nas udari punom snagom; njegova knjiga nema one manje ili više skrivene amortizacije karakteristične za fikciju; nema anestetičku sposobnost i distancu izmišljene priče. Odmah želim postaviti jednu ogradu: vrlo mi je teško razlikovati fiction od factiona, budući da čitav pisani univerzum smatram vrstom fikcije.

Okrutnost iz bajki

No vratimo se prvencu Željka Špoljara, koji je ipak pisan kao lijepa književnost. Da bi se literatura othrvala dokumentarizmu, ili da bi se taj dokumentarizam što bolje istaknuo, potrebno je razviti spisateljske strategije. Forma izričaja naposredno ili posredno diktira sam izričaj — a Špoljar, ipak, upada u zamku i plaća danak neiskustvu. Njegova je priča šokantna, to će zapaziti svaki kritičar. Ali ja imam tu manu da u njegovu radu promatram status pričanja, status fikcije — pa mi se čini da su se u ovom slučaju događaji odviše nametnuli pripovijedanju, da su događaji pojeli pripovijedanje. Drugim riječima: trpi stil; vrlo dobra građa loše je oblikovana.

Problem uvijek nastane onda kad dokumentarno treba pretočiti u knjigu, u literaturu, u književnost. Dokumentarnost ovog tipa: iznimno teško djetinjstvo, život s rastavljenim roditeljima, sa sarkastičnom maćehom ili očuhom — čija je okrutnost zabilježena još u bajkama — težak je diskurs koji zahtijeva jaču strategiju od ove našeg autora, zahtijeva vrstu odricanja.

Devedesete su bile godine dokumentarizma, takozvane ratne realističke proze, pa mi je lako usporediti te tipove pisma, tipove svojevrsne memoaristike. Kratko, harmsovsko sekvenciranje pojedinih epizoda u potrazi za digestom nesretne mladosti, ali i usputno pojavljivanje nebitnih detalja, ipak ne pogađa na pravo mjesto. Fragmentiranje na neki način razbija tijek priče — njezinu golu naraciju — njezinu potencijalnu i aktualnu sugestivnost. Možda je, po mom skromnom mišljenju, Špoljar trebao napisati kompaktnu priču, da opet ne kažem roman; ovako zahtjevna i zahvalna tema traži još dublje posvećivanje ili potpuno odbacivanje — do nove prilike. Ali ne kažem da je on to unaprijed znao: svi pišemo najbolje što možemo i kako u tom trenutku mislimo da treba. Dakle, opisi iz konclogora djetinjstva, koje unatoč svemu ostaje najljepše životno doba, teren su koji zahtijeva dublji rad.

Palac gore!

Ipak, palac gore za autora. Njegova se radikalno autobiografska proza razlikuje od izlizanoga modela takozvanog ratnog realizma koji nam serviraju evo već desetu godinu i koji je dosadio i vrapcima. Stoga Špoljara ubrajam u svoje favorite, uz Simića, Ušumovića, Zajeca ili Pavičićeve krimiće na primjer.

I za kraj jedna stilska paralela. Slično stoji stvar i s pjesmom Borisa Marune Amerika u kojoj Maruna opisuje kako ostavlja ženu i kćerku, odlazi automobilom uzduž pamučnih polja Bakersfielda. Maruna je jednom prilikom ispričao: pamučna polja Bakersfielda nisu bila pored njegove kuće, nego pedesetak kilometara dalje. I možda žena tada nije čitala roman i možda ga petogodišnja djevojčica nije tupo gledala s prozora — možda se sve to nije zaista zbilo na taj način, možda nije postojala slična stvarna situacija — ali je sigurno bol te situacije postojala negdje na mentalnoj razini — zato je i nastala pjesma; mješavina dokumentarnosti i fikcije tako važna za devedesete i, nadam se, nešto manje važna za prvu dekadu novoga milenija. Jer pričanje priča ima svoje zakone, različite od zbiljskih.

Rade Jarak