Dama u crvenom

Dama u crvenom

U ponedjeljak, 8. listopada 2001, Zagreb se tiho, možda pretiho, oprostio od Slavice Prebeg, baletne solistice, dugogodišnje članice Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Pripadala je onoj vrsti baletnih umjetnika koji radom, ponajprije kvalitetom, obilježavaju pojedina razdoblja kazališnih kuća čiji su članovi. A Slavica Prebeg je svih 26 godina aktivne plesne karijere ostala privržena upravo Baletu Hrvatskoga narodnog kazališta, u kojem je ostvarila niz zapaženih kreacija. Gotovo da nije bilo baletne predstave u kojoj nije sudjelovala, kao članica ansambla na početku karijere, ili kao solistica poslije, odigravši gotovo cjelokupan baletni repertoar, klasični, folklorni, karakterni, suvremeni, i nastupila u većini opernih naslova, s repertoara Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Mladenački snovi

Baletne je snove počela snivati još kao djevojčica zaljubljena u plesnu umjetnost, kako to obično i biva kad je riječ o baletnoj umjetničkoj profesiji. Ta ljubav, zarana izražena, u baletnih umjetnika uglavnom ostaje glavnim pokretačem njihovih karijera. Za tu specifičnu, tešku i vrlo lijepu umjetnost, u kojoj se plesači tjelesno iscrpljuju, nužna je svakodnevna vježba i održavanje kondicije, ponavljanje koraka, katkada istih koraka iz dana u dan, mukotrpni dani i godine držanja za štangu, a za takvo što zaista je potrebna ljubav.

Odmah nakon ispunjenja dječjih snova i završene Baletne škole u Zagrebu, Slavici Prebeg ispunio se još jedan san. Dobila je angažman u Hrvatskome narodnom kazalištu, u doba kad se to kazalište doživljavalo kao neka vrst uzvišenog hrama umjetnosti i samim tim nedostižno. No ona je 1961. postala njegovom članicom i stala na tu najljepšu scenu, na kojoj je ostala sve do odlaska u mirovinu 1989. Od prve velike uloge Mirthe u baletu Giselle Adolphea Adama nizali su se baleti Labuđe jezero i Trnoružica Petra Iljiča Čajkovskog, Pepeljuga Sergeja Prokofjeva, Othello Borisa Blachera, Đavo u selu Frana Lhotke, Don Quijote Ludwiga Minkusa, Simfonija psalama Igora Stravinskog, Kentaur XII. Alfija Kabilja, Pjesme ljubavi i smrti Gustava Mahlera, Trijumf Afrodite Carla Orffa, Simfonija C Georgesa Bizeta, Opus 43 — Prometej Ludwiga van Beethovena i dr.

Baletni majstor

Poslije aktivne plesne karijere nastavila je raditi kao baletni majstor, osjećajući kako svojim velikim iskustvom može pomoći baletu matične kuće, ali i upotpuniti svoju karijeru pogledom iz jednog drugog kuta, kuta koji podrazumijeva brigu za svakog čovjeka u ansamblu, a ne više za samoga sebe. S istom je potrebom i entuzijazmom odgajala mlade, buduće plesače, radeći kao pedagog na istoj Baletnoj školi u kojoj se započeo ostvarivati njezin san. Na kraju, uslijedila je neizbježnost, odlazak u mirovinu, koja, kad je riječ o baletnim umjetnicima, dolazi prerano, onemogućujući nastavak rada u plesnoj pedagogiji, što je kod svih drugih umjetnosti ne samo dopušteno nego dobrodošlo, a to je ono što je Slavica, kao i mnoge njezine kolege, teško mogla prihvatiti.

Oni koji se sjećaju njezinih kreacija sjećaju se Slavice Prebeg kao staložene i emotivne umjetnice, koja je stvarala svoje likove zasnivajući ih na vlastitom izrazu, stanju, poimanju, emociji, i u tome nije griješila, predstavljajući Mirthu, Desdemonu ili Damu u crvenom. Upravo je njezina interpretacija Dame u crvenom, u baletu Milka Šparembleka Pjesme ljubavi i smrti indikativna za njezino osobno poimanje životnih neizbježnosti. Dama u crvenom Slavice Prebeg, nije bila agresivna, osobito jaka ili fatalna. Ona je jednostavno bila prisutna, staložena i mirna, strpljiva i dostojanstvena, uvjerena u svojoj sigurnosti, točnije neizbježnosti. Dama u crvenom u toj je predstavi bila metafora za onaj krajnji i odlučni čas kojim smo svi jednako uvjetovani kao i rođenjem. Čini mi se lijepim vjerovati kako je na takav način otišla s pozornice života.

Elzabeta Kumer