Čovjek zvan sukob

Čovjek zvan sukob

Iako je arhitekt Stjepan Podhorsky uz Viktora Kovačića bio jedan od vodećih arhitekata s početka 20. stoljeća, danas se o njemu u javnosti, kao ni o većini domaćih arhitekata, ne zna gotovo ništa ili vrlo malo

Tijekom rujna jedan dnevni lokalni list objavio je za prosječno površna čitatelja naoko potpuno nezanimljivu vijest. Ipak, to ne vrijedi za pozornije, posebice za rijetke poznavatelje povijesti hrvatske arhitekture. Naime, iz vijesti doznajemo da je u Makarskoj počela sanacija crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. »Stara samostanska crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u sklopu makarskog franjevačkog samostana«, stoji u vijesti, »koja je izgrađena u 15. stoljeću već godinama nije u sakralnoj funkciji. Služi kao dvorana za religiozne skupove i kulturne priredbe...«. Sve bi bilo u redu da se u spornu članku kao stara samostanska crkva iz 15. stoljeća nije pojavila fotografija crkve istoga naziva koja pripada istom samostanskom sklopu, no građena je tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća prema projektima poznatoga hrvatskog arhiteka Stjepana Podhorskog.

Iako je arhitekt Stjepan Podhorsky, uz Viktora Kovačića, bio jedan od vodećih hrvatskih arhitekata s početka 20. stoljeća, danas se o njemu u javnosti, kao ni o većini domaćih arhitekata, ne zna gotovo ništa ili vrlo malo, a upravo će on, a ne Kovačić biti inicijator osnutka legendarnog Kluba hrvatskih arhitekata 1905. godine. Nažalost, i u ovom će slučaju legenda biti suvremenik povijesti, a autentična svjedočanstva trajno zapečaćena u sjeni mirogojskih arkada. No, krenimo slijedom događaja.

Arhitekt Stjepan Podhorsky rođen je 21. prosinca 1875. godine u Zagrebu, u Vlaškoj ulici, gdje su mu roditelji držali malu gostionicu. Malo zatim, kako je tridesetih u povodu šezdesetogodišnjice tog arhitekta pisao »Jutarnji list«, »zakupiše roditelji nešto zemljišta i kućice u Trnju, kada jedne noći iznenada nabuja Sava i poplavi cijeli kraj. Roditelji spasiše se sa sinom u čamcu kojim doploviše do sajmišta, gdje danas stoji hrvatsko narodno kazalište. Tu su noćili pod vedrim nebom s ostalim pred poplavom pobjeglim seljacima. Lišeni na ovaj način svega imetka, jer je voda sve uništila i odnijela, nikada se više ne pridigoše.«

Pošalje Bollé Podhorskoga...

Nakon što je završio osnovnu školu i realku, Podhorsky se upisuje u Graditeljsku školu, koju završava 1896. u skupini »prvih apsolvenata graditeljskog tečaja«, kojoj su pripadali i Josip Marković, Alojz Bastl i Oton Munder. Već tijekom školovanja, kao osobito darovita đaka, primio ga je u svoj atelijer arhitekt Hermann Bollé. No, prije uposlenja »pošalje Bollé Podhorskoga«, kako piše »Jutarnji«, »u klesariju stolne crkve, da temeljito izuči klesarstvo, a nakon toga uposli ga stalno u svom atelieru projektiranjem svega, što je u ruku došlo. U atelieru arhitekta Bolléa našao se Podhorsky sa drugim Zagorcem, pokojnim arhitektom Viktorom Kovačićem. Tako ova dva mladića postaju značajnim saradnicima pokojnog Bolléa.«

Usprkos tome što će i Podhorsky i Kovačić biti Bolléovi suradnici, obojica dolaze s njim u žestok sukob, ponajprije zbog neslaganja s radikalnim purističkim pristupom obnovi hrvatske arhitektonske baštine. Kako će pisati Gjuro Szabo u nikad objavljenom rukopisu iz 1932. Hermann Bollé i njegova (ne)djela — Djela Hermanna Bolléa sude sud Hermannu Bolléu: »...od doba Tatara nije nitko toliko toga u maloj Hrvatskoj uništio, dapače uradio je gore, jer je ne samo ono, što su dapače i Turci ostavili utamanio, već je još toliko apsolutno bezvrijednoga posagradio, tako, da to treba ponajprije srušiti. Učinio je to ne zato, što bi bio samo željan rada, već više što je bio nezasitan za novcem, kako mu je sam Strossmayer to zapisao...«. No, ne budimo u zabludi, britko Szabino pero neće zaobići ni Podhorskog, ali o tome nešto poslije.

...na Frušku goru

Sukob Bolléa i Podhorskog došao je do izražaja 1901, kada ga Bollé šalje na Frušku goru da vodi izgradnju i rekonstrukciju pravoslavnoga manastira Grgetka. Naime, Bollé tada izdaje nalog da se sruši vrijedan manastirski ikonostas, čemu se ovaj, svjestan štete, usprotivio. Ubrzo Podhorsky napušta atelijer i samostalno se prihvaća obnove i izgradnje srušene srednjovjekovne crkve Blažene Djevice Marije u Oštarijama (1901/2). Godinu poslije Podhorsky odlazi u Beč na dalje školovanje, na Akademiju lijepih umjetnosti kod profesora Viktora Lunza, dvorskog savjetnika za antičku i srednjovjekovnu umjetnost i jednog od predstavnika bečkog historicizma. Podhorsky odlazi kod onog istog Lunza kod koga se prema nalogu Ise Kršnjavija i preporuci Bolléa 1896. trebao školovati Kovačić. No, kako je poznato, Kovačić ne prihvaća za učitelja historicističkog eklektičara Lunza, nego odlazi kod Otta Wagnera. Takav će izbor ostaviti trajan trag na daljem radu arhitekta Podhorskog, koji se očitovao u neostilskom eklekticizmu. Tih godina Podhorskom će u Beču biti dodijeljeno nekoliko priznanja, od kojih je najvažnija velika Hansenova medalja za najuspjeliju klasičnu radnju.

Nakon što se vratio sa školovanja, Podhorsky u Zagrebu izvodi niz zapaženih gradnji, kao što su vila Heim u Nazorovoj ulici (1906), zgrada pravoslavne općine u Bogovićevoj ulici (1907), stambena zgrada i ljekarna Gayer na križanju Kačićeve i Ilice (1908) te Obrtni dom na Mažuranićevu trgu (1908/10). Istražujući njegovu opsežnu ostavštinu nedavno sam u osobnim dnevnicima pronašao podatak da je tih godina izveo i adaptaciju glasovite ljekarne kod Kamenitih vrata, te regulaciju parka napuštenoga Jurjevskog groblja.

Dakako, najvažnije iz tog razdoblja djelovanja Podhorskog osnivanje je Kluba hrvatskih arhitekata, o kome je već bilo riječi u jednom od prethodnih brojeva »Vijenca«. Podhorsky tada piše Dnevnik o ustroju Kluba vodjen po arhitektu S. Podhorskom, iz koga doznajemo da je »Prvi sastanak da se ustroji klub bio 20. svibnja 1905. Prvi sastanak usljedio je na poziv arhitekta S. Podhorskoga... Prvi sastanak bio je u pisarnici arhitekta S. Podhorskoga (Zrinjski trg 15, desno, prizemno), prisutni bijahu gg. Bastl, Kovačić, Podhorsky, dok je arhitekt Schön (Edo Šen, op. a.) bio rad važnih razloga odsutan...«.

Klub hrvatskih arhitekata u akciji

Jedna od prvih akcija Kluba bio je 1906. sukob s Bolléom i Kršnjavijem u vezi s rušenjem Bakačeve kule, u kome ni jedna strana neće štedjeti na uvredljivim riječima i brzojavima međusobnih optužbi upućivanim iz dana u dan tadašnjem banu Teodoru Pejačeviću. No, to je i vrijeme prvih velikih domaćih arhitektonskih natječaja, na kojima će sudionik biti i Podhorsky. Na većini njih bit će nagrađivan — istaknimo samo najvažnije: natječaj za Vladinu palaču (1907, 2. nagrada), regulaciju Kaptola (1908, 2. nagrada) i župnu crkvu u Voloskom (1913, 1. nagrada).

Podhorsky će dugi niz godina biti predsjednikom Kluba hrvatskih arhitekata, a Kovačić tajnikom, što će u početku među njima pokrenuti rivalstvo, posebice nakon dolaska arhitekata Dioniza Sunka i Huge Ehrlicha, kada dolazi i do otvorena sukoba interesa, zbog čega će Podhorsky nekoliko puta podnositi i povlačiti ostavku na članstvo i sve funkcije u Klubu, što će na kraju rezultirati njegovim raspadom. Dana 4. veljače 1914. uredništvu Narodnih novina upućeno je ovo pismo: »Slavno uredničtvo!... Slobodni smo podpisani arhitekti izjaviti, da Klub hrv. arhitekta u obće u javnosti ne obstoji, prema čemu je svako pozivanje gg. arhitekta Kovačića i Ehrlicha na taj klub posve neumjesno. Klub K. H. A. obstoji jedino po tom, ako se gospoda Kovačić, Ehrlich i Sunko smatraju kao klub, ako može klub sastojati od 3 člana, t. j. od predsjednika, tajnika i blagajnika... Klub nije kroz dvije godine držao nikakovih sjednica... Pošto se radi lih o osobnim interesima gg. Kovačića i Ehrlicha... da proturaju svoja privatna nastojanja, traže uporište u Klubu hrv. arhitekata, koji prema prije navedenom de facto ne obstoji. Odličnim veleštovanjem V. Bastl — S. Podhorsky civ. arhitekti.«

Sukob s Kršnjavim

Podhorsky će se tijekom života istaknutu kao uspješan obnovitelj graditeljske baštine. Kao što je rečeno, najranija je obnova crkve u Oštarijama kada, nasuprot tada vladajućem purističkom boleizmu, Podhorsky prihvaća biološki princip obnove baštine, koji se zasnivao na načelu konzervacije, nasuprot historicističkoj restauraciji. No, vrhunac će dosegnuti realizacijom projekta obnove crkve Sv. Križa u Križevcima (1910), žestoko se sukobivši oko pristupa obnovi s Isom Kršnjavim, koji je u Hrvatskoj bio glavni promotor historicističke doktrine i Bolléov ideološki pokrovitelj. Iz tog razloga Podhorsky će se nekoliko puta pismom obratiti tadašnjem Zemaljskom povjerenstvu za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika, kojim: »podpisani arhitekt moli slavni naslov da proti ovakovim nedostojnim podvalama jednog kapricioznog čovjeka energično postupa«. Zbog toga sukoba Podhorsky neće dobiti profesuru na tadašnjoj Srednjoj tehničkoj školi, na čijem je čelu bio Bollé.

Krešimir Galović