Buka srca, kajkavske sjene

Buka srca, kajkavske sjene

Proveli smo tjedne uz ovu knjigu, pročitali je više puta i shvatili da u njoj, globalno, postoje dvije velike drame. Hrvatska ratna drama s kojom ćemo živjeti do smrti. Ni jednu od njezinih etapa ne možemo i ne želimo zaboraviti. Bogomraki su probudili sve naše sablasti. Uz ovu knjigu loše se spava. Druga je drama mnogo starija, ali je nama kajkavcima iznimno bolna. Čitajući ovu knjigu povjerovali smo, naime, u iluziju kajkavskoga književnog standarda

Kajkavska književnost i leksikografija znale su uvijek, u svim povijesnim razdobljima, iskazati, svjedočiti sva lica, naličja i mračne sjene svojega vremena. Stvarni likovi epohe, usudi njezinih graditelja, čelnih sudionika i običnih ljudi koji se imenuju kao purgari i kmeti, veliki potezi, kobne taštine, nesloga i fatalni porazi tvore čarobni krug njihovih stalnih tema. Tako opis vlastita vremena postaje vjerodostojna krhotina višestoljetne panorame. Osobna slika i pogled na svijet žive u hladnoj zjeni povijesti. U kajkavskim renesansnim tekstovima, u stegnutim, lapidarnim iskazima kronika ili preciznim leksikonskim natuknicama povijest (vrijeme) gotovo je uvijek nasilje, zločin i umorstvo.

Riječ je, dakako, o hrvatskom, kajkavskom Sjeverozapadu, o ostatku ostataka, o banskoj strateškoj bazi, rekao bi Miroslav Krleža, koja se uvijek zvala Hrvatska. Potkraj krvavog, poraznog, ratnog 16. stoljeća (sjetimo se na dugoj listi gubitaka samo Mohača i Sigeta) pobuna seljaka 1573. temeljito je uzdrmala već ratom ozbiljno erodiranu vladajuću strukturu. Do konca sedamdesetih godina ovi će prostori morati preboljeti još osnivanje Vojne krajine (znači još jednu amputaciju teritorija) i zidanje karlovačke tvrđave. Tek kraj stoljeća, i velika sisačka pobjeda o stotoj obljetnici Krbave, donose određeno olakšanje. Pobjede, međutim, ni po čemu nisu jeftinije od poraza.

Posekoše, obesiše, pomoriše

Gupčeva pobuna nije bila nevažna povijesna epizoda nego dramatični društveni potres, signal i dijagnoza prema kojima su se morali odrediti i suvremenici i kasnije generacije. Starija kajkavska književnost može, srećom, dokumentirati stavove i jednih i drugih. Antun Vramec, kroničar i pisac, doktor filozofije i teologije, zagrebački kanonik, poslije varaždinski župnik, i Ivan Pergošić, prevoditelj i notar županijskog suda i općine varaždinske, Gupčevi su suvremenici, a Juraj Habdelić, književnik i leksikograf, doktor filozofije i profesor retorike i poetike, rektor isusovačkog kolegija i propovjednik u Crkvi sv. Marka u Zagrebu, pripada sljedećem stoljeću. Sva trojica odviše su bliski pobuni i njezinu krvavu epilogu, odviše obrazovani i vide događaje u širem kontekstu da bi Gupčev slučaj mogao proći bez njihova komentara. Istodobno, oni su dio strukture protiv koje je jahao seljački kralj. I njihove povlastice i tretman kmetova smatrani su tada neupitnim i nepromjenljivim segmentima društvenog ustroja.

Godinu nakon Stubice, 1574, Ivan Pergošić u Nedelišču tiska svoj kajkavski prijevod glasovite latinske zbirke zakona Tripartitum, mađarskoga plemićkog zakonodavca Istvana Verböczyja. Dodamo li da je taj zakonik popisao i potvrdio sve privilegije plemstva i da po njemu »kmetovi nisu subjekti prava«, Pergošićevo stajalište i poruka postaju posve jasni. Vramčeva Kronika vezda znovič zpravljena (Ljubljana 1578) pripada najužem krugu obilježenom seljačkim buntom. Prostorno, Vramčeva bilješka o stubičkom ustanku sumjerljiva je ostalim domaćim i stranim jedinicama kronike. Njezinu emotivnu, afektivnu šifru valja tražiti u tročlanoj glagolskoj sintagmi »posekoše, obesiše, pomoriše«, koja, opisujući ustanike, potkazuje zapravo pisca:

»— Kmeti na Slovéneh vstali i vzdignuli su se proti svoje Gospode i Plemenitim ljudem, kotere posekoše, obesiše, pomoriše i ostale na pokornost dopelaše.« (Vladoje Dukat)

Koliko su emocije određivale Vramčeve tekstove u Kronici, najbolje se ogleda u dvije varijante njegova napisa o Zagrebu koji je označen godinom 1241. U ljubljanskom primjerku knjige tiskana je umjerena verzija, a ona puna prijekora ulijepljena je u neke Kronike namijenjene Zagrebu. Nije mogao zaboraviti Zagrepčanima kako su se odnosili prema njemu:

»Bela Kral zidati i načiniti včini varoš Gerčku goricu v Zagrebe, i da onem purgarom velike pravice. Ali vezda je luctvo vu nem nesložno i okorna i terda vrata, malo imajuči gizdavi, vučenim i mudrim ludem neprijateli i protivnici jesu.« (Vladoje Dukat)

Srce stvara zaglušnu buku

Habdelićeva moralno-poučna proza Pervi otca našega Adama greh izlazi u Grazu točno sto i jednu godinu nakon stubičke tragedije. Želio je opisati glavne ljudske poroke (gizdost, skupost, nestalnost, lenost, srditost itd.). Tekst o pobuni ima naslov Nestalnost priprostoga ljudstva. Njegovi navodi temelje se na proučenoj literaturi mađarskoga povjesničara Istvánffyja i hrvatskoga Rattkaya. Iako su mu deskripcije iz druge ruke, uvjerljivije su i životnije od suvremenih, osobito precizni, gotovo brutalni opisi represalija nakon poraza seljačke vojske. Opisujući ljudske poroke Habdelić slika tadašnje društvo. Kontrapunktirajući slike ustanka i kažnjavanja s prepunim gospodskim stolovima i zaumnom raskoši života on pokazuje društveni mehanizam koji u krajnjoj konzekvenci uvijek završava pobunama i morem krvi:

»Oni pak, ki su živi u ruke došli, velike su muke terpeli, natuliko, da je vse skoro dervje obešeneh nevoljneh ljudi puno, najmre poleg putov. Na jedne same divjače hruške, ka je polag puta bila dobro visoka i široka zrasla, šestnajest, ako ne več nesrečneh mužakov viselo je na igru vetrom i hranu karvanom. Nektere su podpunoma žive pustili, ali prez nosov i vuh, ke su im odrezati učinili na vekivečno svedočanstvo puntarije mužke i proti gospode podignenja oružja;« (Vladoje Dukat)

Pisati feljtone o Hrvatskoj Ljeta Gospodnjeg 1991, o njezinu svakodnevlju, o hrvatskoj povijesnoj memoriji, o demokratiziranju njezina života i prijetnjama toj demokraciji, o majkama koje traže svoje sinove, o ratu protiv Hrvatske i Dubrovniku koji je njezino »ranjeno serce«, o europskom sljepilu, neznanju i prepotenciji i hrvatskim europskim iluzijama, o vukovarskoj otvorenoj rani i ratnom Božiću, o Mitterrandovoj sarajevskoj ruži, o tome kako pod srpskim topovima »ne vmire tek mularija bosanska i hrvatska neg vmire Zahod!«, o hrvatskim političarima i Saboru, o varaždinskim baroknim večerima i kultu kuće u Hrvata kojima je »hiža kak domovina«, o čudu proljeća i Bezjacima i testamentu na Ovčari — pisati o Hrvatskoj gotovo svakodnevno više od tri godine, koje su istodobno najteži ratni dani, pisati za vrijeme uzbuna, u potpunoj, neljudskoj tišini, kad tvoje vlastito osamljeno napušteno srce stvara zaglušnu buku u grlu i ušima, učiniti Hrvatsku svojim stalnim sveprisutnim tokom svijesti, svojim smislom i sveznanjem, znači ljubav neizmjernu, neutješnu, dječju.

Kad je Maleković odlučio da feljtone o Hrvatskoj piše na svojem materinskom jeziku, na kajkavštini, »jednom zaboravljenom i umirućem jeziku« (Miroslav Krleža), »koji se danas ranjen, izubijan i perforiran sa sviju strana, kreće još samo kao sjenka na čudnoj spiritističkoj seansi, više sentimentalni uzdah na grobovima nego živa riječ« (Miroslav Krleža), on je prešutno pristao i na kajkavski gubitnički signum, ali i na sve njegove ponosne barjaktare pera, od Vramca, Pergošića i Habdelića preko Belostenca i Krleže do Zvonka Kovača i Ernesta Fišera, koji pokrivaju nekoliko stoljeća kajkavske književnosti. Zato je u gluhim ratnim noćima njegov radni stol bio okružen blistavim kajkavskim sjenama koje su ga poticale, koje su sugerirale rješenja i pazile na svaku njegovu rečenicu. Malekovićevom raskošnom kajkavskom frazom nikad nitko nije govorio, ona, kao jezik Kerempuhov, postoji samo između korica svoje knjige.

Na razini jezične tvorbe Maleković slijedi Krležinu misao o ekspresiji kao jedinoj normi izbora iz kinčene komore kajkavske književne, leksikografske i molitveničke baštine koje je načelo u potpunosti ostvareno u Baladama Petrice Kerempuha i obje prozne, kajkavske Lamentacije. Najbolji suvremeni kajkavski pjesnici, počevši od Ive Kalinskoga, svoje su pjesničke jezike gradili upravo na toj slobodi izbora iz magme kajkavskoga jezika. Krleža je pokazao da kajkavski jezični kadaver može i mora postati dragocjeni humus za novu kajkavsku književnost. Malekovićeve potrebe bile su, međutim, mnogo veće i kompleksnije od pjesničkih.

Drama kajkavštine

Svojevrsnoj ratnoj kronici hrvatskoga naroda u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća, napisanoj jezikom koji je »već više od stotinu godina mrtav« (Miroslav Krleža), trebali su, da bi funkcionirala, brojni terminološki sustavi. Neki su od njih novost i na književnom standardu. Maleković je uspio premostiti stoljeća i upravo tim činom otvoriti dramu koju nije ni slutio. Pokušajmo to objasniti digresijom.

Gazophylacium, latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik Ivana Belostenca, napisan prije 1675, kad umire njegov pisac, a tiskan tek 1740, smatramo jednom od najčarobnijih hrvatskih knjiga. Dijelom zato jer su latinske natuknice eksplicirane kajkavskim riječima i vrlo često čakavskim i štokavskim sinonimima, što je, dakle, hrvatska strana trojezična. Mnogo više zbog izbora natuknica, zbog njihove postave koja omogućuje, koja nudi da se ovaj rječnik čita kao nevjerojatna, egzaktna, autentična hrvatska povijest s kraja 17. stoljeća. U tom smislu valja svakako pročitati natuknice Boj, harc vojuvanje, borenje, Konj, odnosno Zastava, bandera, barjak.

Vratimo se svojim prethodnim mislima. Proveli smo tjedne uz ovu knjigu, pročitali je više puta i shvatili da u njoj, globalno, postoje dvije velike drame.

Hrvatska ratna drama s kojom ćemo živjeti do smrti. Ni jednu od njezinih etapa ne možemo i ne želimo zaboraviti. Bogomraki su probudili sve naše sablasti. Uz ovu knjigu loše se spava.

Druga je drama mnogo starija, ali je nama kajkavcima iznimno bolna. Čitajući ovu knjigu povjerovali smo, naime, u iluziju kajkavskoga književnog standarda, zaboravili smo »književnost kajkavsko-čakavskog kruga, koju su naši Iliri bacili kroz prozor kao truplo« (Miroslav Krleža). Kako svakim novim čitanjem Gazofilacija ponovno otkrivamo dramu hrvatske kajkavske povijesti, skrivenu, sadržanu u njegovu trojezičnom leksiku, tako će svakim susretom s kajkavskim čudom Bogomraka, s malekovichianom, biti obnovljena potresna drama kajkavštine.

Mladen Kuzmanović

Crteži Dubravka Babić

Bogomraki pod prvotnim naslovom Pisma s ladanja tiskani su kao feljtoni u »Večernjem listu« od 8. ožujka 1991. do 5. studenog 1993, a potom u »Hrvatskom rukopisu« od br. 1 (16. XI. 1993) do br. 7 (11. VII. 1994). Tekstovi su objavljivani s potpisom Adam Grabowski što je bio pseudonim pisca Vladimira Malekovića.