Beznađe života na granici

Beznađe života na granici

Gordan Nuhanović, Vinkovčanin i vatreni navijač NK Cibalije objavio je prvu zbirku kratkih priča Liga za opstanak

Gordan Nuhanović (Vinkovci, 1968) najčešće je potpisivao novinske tekstove u »Globusu«. Kratke proze objavljivane su mu po novinama i periodici, od »Jutarnjeg lista« do »Vijenca«, a ovih dana upravo prikupljene izašle su u knjizi Liga za opstanak (Pop & Pop), koja je još jedan dobar argument u prilog revitalizaciji hrvatske književnosti. Specifičan spoj morbidnosti i topline, ironije i patetike te naklonosti prema looserima upisuje ga na kartu hrvatske književnosti i kao posve osobitu, složenu, emociju. Kao da je u dijelu njegovih likova PTSP čučao i prije rata. Osim toga, s Nuhanovićem treba ubuduće ozbiljno računati, jer, između ostaloga, njegove priče portretiraju provinciju koja je sve ovo vrijeme u našoj novijoj prozi nekako ostala neispisana, zagubljena između velikih gradova i sela. Počnimo, dakle, odatle.

Vidiš li u literarnoj tradiciji Vinkovaca i regije ikoga tko je utjecao na tvoje pisanje?

— Ne vidim baš nikoga među onima koji se zovu regionalni pisci, ali duh Vinkovaca osamdesetih — to je ono što je bilo važno. Postojala je živa underground punk-rock scena i sada mi se čini da je svatko nešto svirao po biciklarnicama, vešerajima i garažama. Ploče su kolale iz ruke u ruku, postojala je fama o nekom nevjerojatno uzbudljivu životu, apsolutna mitologizacija svijeta rocka. Još i sada mogu osjetiti tu silnu energiju uz koju sam rastao i koja je najvjerojatnije utjecala na ono što pišem. Možda mi je to čamilo u želucu sve ove godine.

»Ne spavaj, mala moja, cijelu noć«

Možeš li procijeniti kako bi žanrovski trebala izgledati knjiga o Vinkovcima nakon rata, o Vinkovcima devedesetih?

— Vjerojatno neki opaki triler kroz koji bi se prelamalo nekoliko uzajamno nepomirljivih opreka: urbano/ruralno, starija/mlađa generacija, nekad/sad i sl. Glavni lik je bivši rocker koji je sada sitni diler, liječi se i živi sa starcima u dvosobnom stanu. Možda su ga i koji put silovali u istražnom zatvoru. Priča je natopljena osjećajem beznađa života na granici: stvari se neće popraviti...

Kako iz vinkovačke perspektive tumačiš pojavu crnog humora, karakterističnu i za cijelu hrvatsku prozu devedesetih?

— Dolje se ljudi vole tako zabavljati. Sjećam se jedne hude noći sredinom devedesetih kada je u lokalnoj diskoteci nastupio Željko Bebek. Nakon ponoći, ekipa je repetirala kalašnjikov i zapovijedila mu da pjeva Ne spavaj mala moja..., cijelu noć, do iznemoglosti. Njima je to baš bila dobra fora. U ratno-poratnim okolnostima malih gradova, ladanjske je šale zamijenio veoma djelatni crni humor. Recimo, Dubravko Mataković... Ima li boljeg primjera od njega?

Tvoje su simpatije na strani luzera. Možeš li pobliže objasniti tu fascinaciju?

— Rastao sam uz gubitnike i taj te osjećaj ispuni i odredi za dalje, ne možeš mu se oduprijeti, sve te nekako baca na tu stranu. Napisao sam jednu priču o Vinkovcima pod imenom Moj grad nije u modi, ali nisam je objavio jer sam skužio da je odveć intimna. Hoću reći, ako dolaziš iz tog kraja, luzerstvo, zapostavljenost, ignorancija — sav taj emotivni arsenal ne može ti biti stran. Moje priče nisu izravno socijalne, više je to varijanta tzv. PTSP-luzerstva. Dobro sad, zezam se!

Navijati za Cibaliju je kao imati stalni minus na tekućem računu

Oko NK Cibalije spleten je dobar dio tvojih priča. Što očekuješ od Cibalije u ovom prvenstvu?

— Od Cibalije nitko ništa ne očekuje, osim moga dede Miška, najstarijeg navijača. Koliko puta poslije još jednog poraza u nizu pomislim na njega kako tužno napušta taj stadion. Teški su to osjećaji, ali čovjek se navikne živjeti s gubitkom, kao kad si u stalnom minusu na tekućem računu. Stekneš otpornost na vanjske utjecaje. Hrvatska je kultura, nažalost, uglavnom snobistički usmjerena i rijetko se dešava da na površinu pripusti neku neglamuroznu paradigmu. Zapravo, može se dogoditi ukoliko je prethodno odobri neki autoritet. A to je odlika provincije.

Koliko ti novinarsko-istraživačka praksa i disciplina pomaže ili odmaže pri pisanju?

— Da bih počeo pisati literaturu, morao sam malo zamrznuti novinarski posao jer paralelno to nikako ne ide. To su dva svijeta, totalno različita. Srećom, pisanje za novine disciplinira te pa možeš grijati stolicu određeno vrijeme, i to je možda jedina prednost. U novinarstvu misli idu u drugom smjeru, čovjek je odveć nervozan za literaturu, ne zapaža stvari oko sebe, jednostavno nedostaje vremena da se uroni u fikciju. Da bi novinar pisao, mora stagnirati u novinarskoj karijeri. Doduše, u tom razdoblju svi kolege misle da imaš neke ozbiljne privatne probleme.

Kako bi htio da izgleda predstavljanje knjige u Vinkovcima?

— Bio sam skeptičan oko promoviranja knjige, no kada sam nedavno primio nagradu u Vinkovcima, iznenadilo me veliko zanimanje za knjigu. Onda sam se odlučio za promociju. Pozvat ću neke drage ljude, narezati kulenovu seku, u štamplice natočiti brlju. Možda na projektor pustim dio sjajnoga dokumentarnog filma koji inače nema ime, ali sam ga ja nazvao Povratak poraženih. Riječ je o VHS-dokumentarcu koji je snimio jedan amater, a radnja se odvija na vinkovačkoj stanici, pred jutro, poslije utakmice finala kupa Hrvatske između Osijeka i Cibalije u kojoj je Cibalija izgubila nakon neviđene sudačke krađe. E, to je film o povratku navijača u pusti, usnuli grad.

Razgovarao Kruno Lokotar