Beskrajna dosada

Beskrajna dosada

To da prostitutka i lopov govore kao blazirani salonski intelektualci na prvi je pogled zgodna kontradiktornost koja otvara niz zanimljivih mogućnosti u redateljskom pristupu tekstu, ali je, pokazalo se to i u uprizorenju ove Havelove predstave u Kazalištu Marina Držića, i njezina velika zamka

Početkom 18. stoljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu ušla je u modu opera uvezena iz Italije, koja je takozvano fino društvo tada znatno ojačale srednje klase oduševljavala ispraznim sadržajima. Prosjačka opera Johna Gaya bila je najvjerojatnije reakcija na tu modu ispraznosti, i to vrlo uspješna, jer je u godinu-dvije osvojila pozornice svih gradova Velike Britanije. Riječ je o vrsti opere u kojoj se između zatvora i javne kuće prikazuje društveni ološ koji se, u skladu sa standardima tadašnje pristojnosti, izražava salonskim, gotovo melodramatskim govorom. (D' Amico je Prosjačku operu nazvao pastirskom dramom u kojoj se umjesto pastira pojavljuju zločinci i bludnice.)

Nevjerojatna aktualnost

Václav Havel piše svoju Prosjačku operu oslanjajući se vrlo predano na spomenuti engleski primjer s početka 18. stoljeća. Prvi put izvedena je još 1975. godine u amaterskom kazalištu u mjestu Gornjim Počernicama blizu Praga, a ta praizvedba na autora, pa i nesretne glumce, navukla je vrlo žestoku reakciju tadašnje čehoslovačke politike, a s tim, razumije se, i policije. Kada danas čitamo taj tekst, čini nam se da mnogo više ima veze s vremenom u kojem smo mi danas nego s prilikama u komunističkim režimima sedamdesetih godina. Gotovo nevjerojatna aktualnost Havelove Prosjačke opere možda je ono što najviše fascinira u tom tekstu.

Prosjačka opera naime otkriva društvo kao mjesto sukoba i suživota različitih kriminalnih (zločinačkih, zašto ne?) organizacija. Svaka od njih misli da je glavna, a zapravo ih vrlo spretno kontrolira i usmjerava ona najveća i najjača — država. To je dakle svijet policajaca, lopova i prostitutki, odnosno zatvora, krčmi i bordela. Svaka izgovorena riječ je laž, a svaka radnja prijevara. Havel o svemu tome piše u spomenutom maniru Prosjačke opere, dakle naglašeno salonskim jezikom. To da prostitutka i lopov govore kao blazirani salonski intelektualci na prvi je pogled zgodna kontradiktornost koja otvara niz zanimljivih mogućnosti u redateljskom pristupu tekstu, ali je, pokazalo se to i u uprizorenju ove Havelove predstave u Kazalištu Marina Držića, i njezina velika zamka.

Verbalna bujica

Redateljica gošća iz Praga Hana Burešova, jednostavno nije znala otkriti dramaturški razlog takva govora u predstavi sada i ovdje. On se zato doima kao neobuzdana, dosadna verbalna bujica u kojoj se tek povremeno na površini, kao davljenik neplivač u borbi za zrak, pojavi poneka lucidnost i duhovitost iz teksta. Sva dinamika u predstavi odnosi se isključivo na inače dramaturški prazan prostor, izmjenu scena, a sadržaji unutar scena beskrajno su razvučeni dijalozi bez ritma i unutarnje napetosti. Izmjene scena su i redateljski najbolje osmišljeni dijelovi predstave — spomenimo lucidno rješenje Burešove da binski radnici, dakle oni koji namještaju scenu, budu policajci.

Dosadu tek povremeno prekidaju glumačke iskrice glumaca Nika Kovača i Branimira Vidića, koji zajedno sa Glorijom Šoletić i Jasnom Jukić usprkos svemu uspijevaju svojim interpretacijama povremeno pobuditi kakav-takav interes publike. No, to je ujedno sve.

Izvrsna scenografija koja iz scene u scenu postaje sve veći zatvor, bordel ili kuhinja i vrlo dobri kostimi, koji uspijevaju odvojiti posebnim karakteristikama tri skupine likova u predstavi, također gosta iz Praga Karela Glogra, ostali su tek moguće mjesto događanja neke drukčije snažnije drame.

Bilo kako bilo, premijera Prosjačke opere otvorila je ovogodišnju sezonu Kazališta Marina Držića. Svečanu premijernu atmosferu dopunio je veleposlanik Republike Češke u Hrvatskoj gospodin Jiűí Kudela, koji je, objasnivši da Václav Havel, autor teksta, ali i aktualni predsjednik Češke, zbog državničkih obveza nije u mogućnosti biti na premijeri, pročitao njegovo pismo — pozdrav publici i ansamblu predstave. Ne znam zašto, ali taj izbor pisca Václava Havela da mu veleposlanik čita pismo (a ne recimo neki prijatelj u prolazu ili jednostavno glumac) učinio mi se sastavnim dijelom nesporazuma ove predstave same sa sobom.

Jovica Popović