Atmosferično i poetično

Atmosferično i poetično

U današnjem ubrzanu vremenu prepunu stresa ova predstava djeluje poput haiku poezije — pročišćava nas i napaja ljepotom viših svjetova na koje počesto na vlastitu štetu zaboravljamo

Prva ovosezonska premijera Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca odlikuje se jednom od temeljnih karakteristika većine prošlosezonskih predstava Hrvatske drame — sjajno osmišljenom vizualnošću i atmosferičnošću što iz nje proizlazi. Naglašena atmosferičnost i poetičnost i inače karakteriziraju kazališnu poetiku redateljice Nenni Delmestre, a vrlo su izražene i u drami koju je ovog puta postavila na scenu — posljednjem Ibsenovu djelu Kad se mi mrtvi probudimo. Taj je dramski tekst senzibilitetom, naglašenom simbolikom i temom koja propituje maglovite granice umjetnosti i ljubavi, života, smrti i uskrsnuća... pravo štivo za Nenni Delmestre. U svojem je redateljskom pristupu Ibsenu Delmestre najbliža predstavi koju je prije nekoliko godina postavila u splitskom HNK — Kamovljevu Maminu srcu. No, Kad se mi mrtvi probudimo mnogo je čišća predstava, lišena suvišnih detalja, svedena isključivo na ono esencijalno u prvobitnom naslovu Ibsenove drame — Dan uskrsnuća.

Motiv uskrsnuća

Delmestre gradi predstavu ponajprije na osnovi jedne od glavnih tema Ibsenove drame — motivu uskrsnuća koje vodi otkupljenju. Srebrne uskrsne pisanice u posudi na prosceniju, prah što se rasipa, crveno cvijeće i iznad svega bjelina scenskoga prostora na simboličkoj razini predočuju ne samo prostor nordijskih pejsaža nego i mitova usko povezanih upravo s navedenim motivom. Zbog istog motiva Delmestre mijenja neke od detalja u samoj drami — primjerice — Irena je odjevena u posve bijelu haljinu, a u prizoru pokušaja ubojstva ne vadi nož nego dugu iglu iz kose (baš poput takozvanih bijelih žena — bića iz skandinavske mitologije koja su usko povezana s motivom smrti i uskrsnuća). U takav se koncept uklapaju i kostimografija Irene Sušac, elegantnih, ravnih i čistih linija te prevladavajuće bijele boje, kao i sjajna scenografija Dalibora Laginje što estetikom podsjeća na suvremeni minimalizam u arhitekturi, a podijeljena je na tri scenska prostora — ispred prozirne koprene, iza nje, te prostor beskrajna plavetnila koji se na kraju otvara u dnu scene. Naravno da u kontekstu predstave tri razine scenskog prostora označuju tri razine unutarnjeg prostora duše — prizemna dimenzija realnoga postojanja u kojoj se pojavljuje Maja, dimenzija čežnje (ili žudnje) za višim oblicima postojanja (ljubav) u kojoj se susreću Rubek i Irena, te dimenzija ostvarene čežnje, odnosno vječnih prostranstava viših oblika postojanja. U prednjem dijelu dominiraju dva scenska objekta nalik na prozirne krevete, čija funkcija seže od one posve pragmatične (krevet za ležanje) do simbolične (lijes poput onog iz Snjeguljice). Delmestre u čitanju Ibsenove drame izokreće odnose život — smrt, slijedeći romantičarske modele prihvaćanja života kao smrti, a smrti kao života. Finale predstave — ulazak Irene i Rubeka u treću dimenziju scenskoga prostora — očigledan je znak vjere u pronalazak višeg stanja postojanja, blisko riječima koje je Thomas Mann izrekao o Ibsenovoj posljednjoj drami, nazvaši je »nebeskim djelom starog doba«.

Punokrvnost lica

Naglašena simbolika predstave uvijek prijeti zagušenjem i umrtvljenjem glumačke igre. Iako u riječkoj predstavi najviše oduševljava njezina vizualna strana, ni glumci nisu zakazali. Uspjeli su balansirati na opasnu rubu likova simbola, a da ipak nisu posve izgubili vlastitu autentičnost. Iako se ponekad gube u apstraktnim prostorima simbolike, uspijevaju barem donekle sačuvati punokrvnost dramskih likova. Odveć široki potezi najviše bodu oči u kreaciji Josipa Gende, koji bi Rubeku ipak trebao podariti malo više raznolikosti u izražajnosti duševnih previranja. Alen Liverić (Ulfheim) igra posve širokim potezima, ali to ne smeta s obzirom da je dramski lik koji tumači ionako pisan na taj način. Andrea Blagojević Mangano (Maja) u prvom je prizoru prilično neuvjerljiva, ali kako predstava napreduje, a Maja postaje sve koketnijom i razuzdanijom, Andrea se sve bolje snalazi. Olivera Baljak uspjela je u liku Irene izbalansirati njezinu simboličnu dimenziju s konkretnom punokrvnom ženom, te joj udahnuti pravu mjeru poezije i proze. U predstavi još glume i Asim Bukva te Ivana Savić Čagljević, a izbor glazbe (Grieg i Wagner), koja je također vrlo važna u stvaranju atmosfere, načinila je Lina Vengoechea.

U današnjem ubrzanu vremenu prepunu stresa ova predstava djeluje poput haiku poezije — pročišćava nas i napaja ljepotom viših svjetova na koje počesto na vlastitu štetu zaboravljamo.

Tajana Gašparović