Zgodna predstavica

Zgodna predstavica

Eric-Emmanuel Schmitt, Enigmatske varijacije, Iskon scena Kazališta Mala scena, red. Neva Rošić

Dječje kazalište Mala scena proljetos je pokrenulo Iskon scenu proširivši na taj način djelatnost i na predstave za odrasle. Nakon prošlosezonskog uprizorenja Ljepotice iz Leenanea mladog irskog dramatičara Martina McDonagha ovu je sezonu Iskon scena otvorila još jednim suvremenim dramskim tekstom koji je već pohodio mnoge pozornice diljem Europe — Enigmatskim varijacijama Francuza Erica-Emmanuela Schmitta (u prijevodu Ksenije Jančin). Jasno je, dakle, da su njezino usmjerenje hrvatske praizvedbe najrecentnijih europskih (i svjetskih) dramskih uspješnica, što je hvale vrijedno u našoj još prilično zatvorenoj (kazališnoj) sredini.

Sentimentalno

No, nakon sjajnoga crnohumornog obiteljskog trilera Ljepotica iz Leenanea, Enigmatske varijacije djeluju prilično blijedo. Schmittova drama pisana je u stilu dramskoga pisma kakvo poznajemo iz pera Mire Gavrana: mali broj dramskih likova (u Schmittovu slučaju — dva), vrlo dobro usvojena tehnika pisanja dijaloga, neizbježni dvostruki (ili čak višestruki) očekivano-neočekivani preokret radnje, izvanjska emocionalna krutost nekih od dramskih likova koja se postupno rastvara, da bi se pretočila u najčešće zbog straha i nesigurnosti prikrivanu humanost i sentimentalnost. I veliki su ljudi (u Enigmatskim varijacijama riječ je o poznatom piscu, dobitniku Nobelove nagrade, koji je dosegnuo kultni status) ispod kože krvavi. I najveći je genij ipak samo čovjek. Iako Enigmatske varijacije nastoje postaviti neka od temeljnih pitanja života, (ne)mogućnosti njegova definiranja, relativnosti istine i laži, ljubavi kao čežnje i kao ostvarenja, odnosa književnosti (umjetnosti) spram života... tekst ipak ostaje na razini dobro skrojena komada u kojemu elementi svojevrsnoga psihološkog trilera služe ponajprije da bi dramsku radnju melodrame učinili napetijom, a povremena esejistička razglabanja da bi je makar naoko učinili vrednijom od puke ljubavne pričice. Začuđujuće je da filozofsko obrazovanje Schmitta (nakon položena državnog ispita on postaje najmlađim profesorom filozofije u Francuskoj) nije urodilo dublje misaonijim djelom. (Možda ga je upravo autobiografska komponenta Enigmatskih varijacija spriječila da se njegovo umjetničko djelo idejom uzdigne iznad životno svakako intrigantne, ali u umjetničkom izrazu pomalo banalne ljubavne priče čije su ideje prožvakane već toliko puta.) Ono najviše što tekst pruža jest pitkoća praćenja radnje i mogućnost poistovjećenja s obama dramskim likovia, te osjećaj topline i puštanje pokoje suzice. Ipak, sve završava u okvirima pomalo slinave sentimentalnosti.

Režija Neve Rošić

Režije Enigmatskih varijacija prihvatila se poznata glumica Neva Rošić, koja je samozatajno vodila glumce u još jednoj od predstava što, nakon desetljeća ponajprije redateljskog kazališta, potvrđuju ponovni iskorak dramskih pisaca u prvi plan. Tekst i glumci najvažniji su čimbenici predstave; redatelj je samozatajna ličnost čija autorska osobnost u krajnjem proizvodu ostaje nevidljivom. Naravno da i se u takvu tipu teatra redatelj može nevidljivo nametnuti, gotovo poput čarobnjaka utjecati na oblikovanje predstave. Redateljski udio Rošićke ostao je, ipak, u okvirima uvjerljivog aranžiranja mizanscena i dobrog pedagoškog rada s glumcima.

U glumačkom je dvoboju svakako prednjačio Boris Svrtan (Erik Larsen). Vrlo je uvjerljivo balansirao između realističkog, gotovo filmskog načina glume i onoga teatralnijeg, bližeg daskama koje život znače. Važno je, međutim, da je ravnomjerno ostvario psihološku sliku dramskog lica koje tumači. Jednako je dojmljiv u ljutnji i povredi, kao i u suptilnim trenucima iskazivanja ljubavi. Tonko Lonza (u ulozi pisca mizantropa Abela Znorka) uza sve svoje neporecivo glumačko umijeće ne uspijeva dosegnuti isti, konstantni stupanj uvjerljivosti kao Svrtan. Kao da je zaglibio negdje u prošlosti, pa danas njegova gluma, uza svu lakoću koju posjeduje tako dobar glumac, nalikuje više dobro preslikanim gestama i grimasama negoli autentičnom glumačkom ostvarenju. Stoga njegov Znorko samo na trenutke uspijeva zaista zaživjeti na sceni.

Scenografiju su osmislili Luka Kincl i Nikša Ninić. Iako su vrlo jednostavnim scenskim elementima uvjerljivo i toplo uspjeli dočarati atmosferu sobe velikog pisca, nestalo je u predstavi začudne otvorenosti i bjeline polarnog neba čiji polarni dan u trenucima dramske radnje prelazi u polarnu noć. Čini se da se taj, u tekstu više puta spominjan prizor, mogao upotrijebiti kao mnogo važniji vizualni znak negoli su to scenografi iskoristili.

Enigmatske varijacije zgodna je predstavica za relaksaciju u prohladnu jesenju večer. I to bi bilo to.

Tajana Gašparović