Zavodljiva nostalgija

Malena, red. Giuseppe Tornatore

Tornatore, vraćajući se nostalgičnoj atmosferi svog oskarovca Novo kino Raj, u Malenoj iznosi crticu iz adolescentskog doba dječaka Renata (Giuseppe Sulfaro), koja je zapravo poput razrađena motiva iz Fellinijeva Amarcorda — raščlanjenje priče o Gradischi/Malenoj — ženi za kojom ludi svaki dječak i muškarac malenog gradića.

Smještena u pitoreskno sicilijansko mjestašce, predivna je to sekvenca djetinjstva o odrastanju i o tome kako Renatu vlastita percepcija Malene pomaže da se razvije u muškarca. I dok na kraju on podliježe tipičnoj talijanskoj predodžbi imidža mačizma, zapravo su Malena i grad oni koji doživljavaju istinsku transformaciju. Naime uspon i pad fašizma koincidiraju obožavanjem Malene poput Madone i njezinim općim prezirom, te njezina sudbina postaje ona čitave Italije. Radnja nosi paralelnu graduaciju — uvodne bezbrižnosti i opsesivnog štovanja Malenine nedodirljivosti, preko rata i njezine degradacije (koja graduira u takvom emotivnom krešendu kakvog se ne bi posramio ni najsugestivnije okrutan neorealistički uradak poratne Italije), do konačnog postizanja kakvog-takvog kompromisnog, ali i optimističnog rješenja poraća.

Priča je to naime o Renatovu čeznutljivu pogledu i Maleninu uvijek odsutnu, osamljeničku i nesvjesnu, ali ipak sirenskom zovu. Sulfarove tamne ekspresivne srneće oči, nalik onima djece u iranskim filmovima, poput lakmusa registriraju svaku Maleninu mijenu.

Tornatore pak izvrsnom psihologizacijom ispituje i prenosi male krize konfuzna adolescentskog doba, te onaj prijelomni životni trenutak kad dječaci mogu ne samo doslovno prijeći u duge hlače ili visoku brijačku stolicu, već kad sanje ustupaju mjesto pragmatizmu.

Kreirajući suptilnu auru (nekih boljih?) prohujalih vremena, do boli melankoličnu (gotovo nam prenijevši čistoću uštirkane posteljine i miris lavande), redatelj spretno uklapa humor, naročito vidljiv kroz Renatove neobične filmske fantazije te njegovu mršavu, brojnu, tipično mediteransko-koleričnu obitelj.

Film je to naime prepun živopisnih karaktera; uključivši kompletan sporedni cast uskogrudnih duša sitne provincijalne svijesti i revnog puritanizma, te tipičnih fizionomija. No očigledno je Tornatoreovo promatranje tih ljudi (kakve i danas nalazimo u malim dalmatinskim mjestima) sa simpatijom; humorom i opraštanjem.

U početku samo idealizirana memorija, Malena postaje punokrvan, potpuno izgrađen lik, u efektnoj izvedbi senzacionalno lijepe Monice Bellucci (koja je još od sporedne role u Coppolinoj Drakuli plijenila svojom izvanserijskom ljepotom). Glumica se u ulozi (kao stvorenoj za nju) s uistinu malo teksta izrazila prije svega suptilnim minimalističkim mijenama lica i hodom — ljupko skromnim no i urođeno dostojanstvenim u početku, koji potom prelazi u sve zgureniji i otežaliji, kako se njezino duševno stanje pogoršava.

Pridoda li se svemu i rustična, shabby fotografija Lajosa Koltaija te romantična Morriconeova glazba, rezultat je očaravajuće zavodljiv film, baš poput njegove heroine.

Katarina Marić