Vijesti iz dalekih vremena

Vijesti iz dalekih vremena

Petar Runje, Tragom stare ličke povijesti, ur. Višnja Lipošćak i Stjepan Sučić, Matica hrvatska Ogulin, Ogulin, 2001.

Svećenik Petar Runje, franjevac trećoredac, stručnoj je javnosti dobro poznat po znanstvenim raspravama i po dvjema knjigama (Prema izvorima, 1990. i O knjigama hrvatskih glagoljaša, 1998). Udruga Matice hrvatske iz Ogulina objavila mu je treću — Tragom stare ličke povijesti — u kojoj se nalaze 23 kraće rasprave, a (gotovo) sve objedinjuje tema hrvatskoga golagoljaštva, središnja i u dosadašnjem autorovu radu.

Kao i u dosadašnjim djelima, Petar Runje ponajprije nudi svoja arhivska istraživanja. Nije sklon nikakvoj kombinatorici i, za razliku od prevladavajućih tendencija i postupaka, posve rijetko i vrlo oprezno nudi vlastita mišljenja, a ostavlja prostor dokumentima. Sklon je strpljivu i polaganu slaganju kockica. Iz povijesti našega glagoljaštva znamo mnoga imena, neka su i dosta široko poznata, ali ni dobri stručnjaci ne bi o njima mogli reći više od dvije-tri rečenice: Bartol Krbavac, Nikola Modruški, pop Martinac, Pavao Modrušanin, Grgur Borislavić, Broz Kolunić, da spomenemo samo neke od onih o kojima nam i u ovoj knjizi Petar Runje nudi nove podatke. Već dugo znamo da je Bartol Krbavac pisac i iluminator, da je vrlo vješto ispisao i ukrasio barem četiri glagoljične liturgijske knjige (Berlinski, Ročki i Ljubljanski misal te Bakarski brevijar). Runjinim upornim iskapanjima podataka saznali smo da je taj vješti majstor iz 15. stoljeća trideset godina živio u Zadru, da mu se otac zvao Ivan, a sestra Margareta, nalazimo ga (u dokumntima) kako svjedoči na sudu, kako zalaže srebrninu itd. Iz 1486. sačuvan nam je glagoljični Kolunićev zbornik, sastavljen od zbirke korizmenih propovijedi i traktata o sedam smrtnih grijeha. Prepisivač se sam predstavlja kao »žakan Broz Kolunić, z Bužana od Kacitić«. Runjina istraživanja nalaze ga 1505. kao svećenika i javnog bilježnika u Zadru, vidljivo je da zna latinicu, bosančicu i glagoljicu, svoje veliko znanje prenosio je kao učitelj, na mlađe. Tako pomalo popunjavamo svoja znanja o osobama. Ona jedna rečenica koju smo o njima znali činila ih je nepomičnom slikom, a sada kao da se pretvara u pomičnu, kao da likovi oživljavaju. Ti mali pomaci nipošto se ne tiču samo biografija, nego kadšto pomažu da bolje razumijemo neki stari tekst. Biskup Nikola Modruški napisao je u 15. stoljeću poznato pismo u obranu staroslavenske, glagoljaške liturgije. Našao se, kaže biskup, »krudel obiteljanin«, netko domaći s kim se zajedno blaguje, a protivi se staroj našoj povlastici da ne moramo latinskim jezikom moliti. Runje upozorava na latinski izraz fratres de familia, kojim se označavalo franjevce opservante, a oni su, kao što je poznato, bili neskloni staroslavenskoj liturgiji. Runje vjeruje da je postojao prijevod njihova spomenutoga naziva i da je glasio bratja obiteljani. Naše razumijevanje teksta za koji je već izrečena tvrdnja da je prva hrvatska polemika time je znatno produbljeno. Nadalje, u Runjinim tekstovima srećemo mnoga nova imena hrvatskih glagoljaša iz Like jer središnja su tema ove knjige, moglo bi se reći, odlasci ličkih glagoljaša preko Velebita, u Zadar, na Rab i Pag. Svaki glagoljaš nosi sa sobom knjigu, mnogi i dvije, misal i brevijar. Ta glagoljaška procesija nije jedosmjerna jer neki se vraćaju i natrag.

Bježanje u sigurnije krajeve

Velebit kao da im je manji problem nego nama danas. Kad bismo prebrojili sve te Runjine glagoljaše, sve njihove knjige i sve zlatnike izbrojene za izradu ili za kupnju glagoljičnih knjiga, došli bismo do lijepih znamenaka, a to onda nešto govori kulturnoj razini ličkoga područja. Zašto fratres de Licha tako često stižu u Zadar, na Rab, na Pag? Dio odgovora sigurno je u čestim teškoćama koje uvjetuju bježanje u sigurnije krajeve, ali Runje sluti i organizacijske veze koje uvjetuju te odlaske. Lički su glagoljaši, s jedne strane, snažno obogaćivali glagoljašku djelatnost u krajevima u koje su stigli i pomagali da duhovna klima bude obilježena njihovom posebnošću, ali su, s druge strane, odnosili iz kulturnih žarišta kakvo je srednjovjekovni Zadar tadašnju opću naobrazbu i prenosili njezine vrednote u unutrašnjost. Taj lički prostor, to jasno izlazi iz ovakvih radova, imao je i zvjezdane trenutke što se kulturne razine tiče, i ukupnost njegova povijesnoga hoda ne treba mjeriti samo po najtežim vremenima, koja su često kulturno posve prazna. Runjina knjiga nudi u tom smislu još neke podatke, posebice one koji se tiču samostana i crkava. Pavlinski samostan Svetoga Nikole na Gvozdu, franjevački Svete Marije u Krbavi (koji je pripadao Bosanskom vikarijatu), franjevački u Modrušu (koji je pripadao Rapskoj kustodiji), kapela Svetoga Bernardina u Ogulinu i slični punktovi u prvom su redu duhovna žarišta, ali posve zakonito i slabiji ili snažniji kulturni centri.

Fra Petar Runje ne priča priče, ali nudi mnogo podataka oko kojih oni koji žele mogu isplesti priču. Pojedini odjeljci njegovih rasprava doimaju se kao sažete vijesti koje vam šalje novinska agencija: samo sada vijesti ne stižu iz dalekih prostora nego iz dalekih vremena. Vijesti su oblikovane tako da im možete vjerovati i svaka od njih popunjava neku prazninu u mozaiku naših povijesnih znanja.

Stjepan Damjanović