Velvet Underground vratili se u Tvornicu!

Velvet Underground vratili se u Tvornicu!

Koncert u čast Andyja Warhola I'm waiting for my man, razni izvođači, Tvornica, 25. rujna 2001.

Andy Warhol stigao je u Zagreb, ne samo kao izložba nego i kao niz popratnih priredaba koje, manje ili više izravno, oživljavaju nešto od isijavanja njegova originalnog duha. Bavio se ikonama svoga vremena i konzumerizmom, a usput kreirao širu kulturnu scenu iza čijeg su zastora svjetla pozornice ugledali i članovi grupe Velvet Underground u kultnoj Factory. U čast njihova gurua Warhola, u našoj je Tvornici koja je već imenom posveta Warholu, u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti, Američkim veleposlanstvom i Umjetničkim paviljonom održan koncert na kojem su se, obrađujući pjesme kultnog albuma Velveta, onog s bananom na naslovnici iz 1967. godine, našli: Darko Rundek, Zoran Predin, Srđan Gojković-Gile, El Bahattee, Davorin Bogović i Anđa Marić. Velveti u nas odavna imaju kultni status pa su najrazličitije generacije rasle slušajući ih po klubovima, a poslije prepoznavajući njihov zvuk u bendovima koji su se tek pojavljivali. Najbolji dokaz tome je i generacijski šarena populacija koja se na koncertu pojavila, od pedesetogodišnjaka do dvadesetogodišnjaka. Izgleda da je kult Velvet Undergrounda neosporiv i danas — a toj izrazito njujorškoj grupi tužnu aktualnost dao je i nedavni tragični događaj — pa je sve to skupa bilo više nego dovoljno da ljudi izdvoje novac za prilično skupu ulaznicu. Dakle, devet je sati. Dvorana je poluprazna, šank je pun, konobar spor. Između nekolicine prisutnih uz stage migolji jedan sasvim sam i sasvim bijeli spermić na dvije noge i dijeli kondome. Repić na glavi mu spužvast, a osmijeh širi od kanjona Rio Grande.

Krenulo je s predgrupama. Batkove banalne banane ispunile su vrijeme predviđeno za zagrijavanje, a da nikoga nisu zagrijale. Warhol se igrao banalnošću, ali nije bio banalan, pa odakle ovi ovdje teško je dokučiti. Zatim su se pojavili Zvonko i gradski ured za kulturu s načelnikom Mariom Kovačem, stiliziriran u skladu s događajem, u Factory-look: plava perika, kratke hlačice i koloplet hitova koji se nastavljaju na ono što je nekad nastajalo u suradnji s curama Shizoid Viklers. Baš kad je žena iza mene završila polusatni razgovor mobitelom urlajući na sav glas posljednje želje i pozdrave na pozornici su se pojavili Brada (Psihomodo Pop), Kralja (Plaćenik br. 1), Kruno Levačić (Plaćenik br. 2) i Anđa Marić (Flare), koja je rekla: »I'm waiting for my man«, bojim se samo zato što je žensko pa je netko shvatio da je ona sirotica još neudana, a ne da čeka dilera, kako to govori tekst. Otprilike su se toliko načekali svi oni koji su, kad su čuli Anđino pjevanje, zaključili da je pravo vrijeme za povratak/odlazak na šank. Ona je zgodna, ona je simpatična, ali pjevanje jednostavno nije njezina stvar. Gile, fan Velveta i frontman Električnog Orgazma bacio se upravo na ono što su mu prilikom zadnjeg zagrebačkog nastupa spočitnule snage MUP-a, Heroin. Malo poslije čulo se »... and everybody knows she's a famme fatale« iz usta Zorana Predina, a svakoj ženi od 16 do 46 zatitrala su koljena. Sunday Morning i All tommorows parties, dvije stvari koje su obilježile priličan broj zagrebačkih tuluma osamdesetih, legle su upravo savršeno baš Darku Rundeku i zatvorile mali nostalgični krug. El Bahattee i European song završili su koncert koji je trebao imati potencijala da se razvije u session. Jedini je problem što session karakterizira stanovit oblik spontanosti i suradnje koji je na ovom koncertu na trenutke nestajao. Sve skupa zgodno i prigodno.

Irena Bosnić