Već viđeno

Već viđeno

Károly Szakony, Rodbinske veze (prema romanu Zsigmonda Móricza), red. Tamás Balikó

Medijski prenaglašen verbalni incident unutar matične kuće, između intendanta Željka Čagalja i jednog od najboljih mlađih glumaca (koji se dokazao i redateljskom sposobnošću) Saše Anočića prijetio je da zasjeni najavu dramske premijere Rodbinskih veza koja je 29. rujna otvorila novu, 95, kazališnu sezonu osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Činjenica kako zbilja privlači više pozornosti negoli fikcija svima nam je dobro znana: tomu smo svjedoci svakodnevno prateći zbivanja uzrokovana terorističkim napadom u Sjedinjenim Državama; osim toga, mnogobrojni otisci zbilje zabilježeni su u umjetnosti: i godine posljednjeg desetljeća hrvatske književnosti proglašene su godinama dokumentarizma i jake zbilje. a kako oblikovanje mogućeg svijeta književnog djela izravno potaknuto događajima u zbilji koja nas okružuje nije slučaj tek u suvremenim kretanjima dokazuje, između ostalih, i roman Rokonok (Rodbinske veze) jednog od klasika mađarske književnosti Zsigmonda Móricza nastao tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. Naime, glavna fabularna nit toga romana razvija se oko velike gospodarske afere koja je svojevremeno uzdrmala mađarsku javnost i brojne joj sudionike. Móriczov roman u dramu je pretočio Károly Szakoonyi, a na osječku je pozornicu postavljena pod redateljskom palicom gostujućega Tamása Balinkóa.

Pravda i istina

Kada dugogodišnji glavni gradski tužitelj zaprijeti kako će cijeli grad strpati u vlastiti džep, gradski oci na njegovo mjesto odluče dovesti osobu koju će moći oblikovati prema svojim potrebama: mladog, naivnog i siromašnog pravnika dr. Istvána Kopjássa (Slaven Vidaković). Kopjáss je idealist koji se ne libi glasno iznositi ideje, velike svijetle ciljeve uvođenja pravednosti i istine u grad, no nije svjestan licemjerja i manipulatorskih sposobnosti ljudi kojima je okružen. Glavni kamen smutnje svinjogojska je farma — paravan za brojne poslovne makinacije Gradonačelnika (Darko Milas), direktora Gradske štedionice Kardicsa (Velimir Čokljat), Ferenca Boronkaya (Davor Panić), koji je najpoznatiju vilu u gradu izgradio ciglama namijenjenim upravo farmi, zatim glavnog inženjera Bistriczaya (Đ orđe Bosanac), Dožupana (Augustin Halas, Milenko Ognjenović). Svi oni iznalaze neke rodbinske veze s novim glavnim tužiteljem na koje se neprestano pozivaju, dok su druga prijetnja bliski rođaci, svi odreda u problemima egzistencijalne naravi. Oni postupno, smicalicama pretičući jedan drugoga, zaposjedaju skroman stan pokraj tržnice u kojem je Kopjáss do tada živio sa suprugom Linom (Sandra Lončarić). Kretanje u novom, na društvenoj ljestvici visokopozicioniranom, krugu ponovno ga spaja i s femme fatale Magdalénom (Tatjana Bertok), Boronkayevom suprugom, koja Kopjássa potpuno izluđuje već samom svojom pojavom. Našavši se u vrtlogu mita i korupcije, tragajući za istinom i pravednošću, ponesen osjećajem moći i strastima, Kopjáss postaje žrtvom, tragičnim likom, u konačnici rascijepljenim vlastitim unutarnjim konfliktom. Tako ni iznenadni, bučni pad pištolja iz sefa u trenutku kada glavni gradski tužitelj, s jedinom osobom u koju se može pouzdati, svojim tajnikom Péterfijem (Slaven Špišić), u sef sprema dokazni materijal za predstojeću parnicu nije nemotiviran — po zakonu žanra on mora i opaliti!

Mađarska gostovanja

Postavljenjem Rodbinskih veza na osječku scenu ostvarena su brojna gostovanja iz susjedne Mađarske. Predložak iz mađarske književnosti i već spomenuti mađarski redatelj ne završavaju niz: gostujuća je i scenografkinja (Yvette Alida Kovács), kostimografkinja (Zsuzsanna Tresz), dramaturg (István Simon) i koreograf (Antun Vidaković) te glavni glumac, Slaven Vidaković, glumac pečuškog Narodnog kazališta, za kojeg se ispostavilo da govori sa zamjetnim primjesama naglaska mađarskoga jezika, ovaj put, nije prepreka, čak pridonosi tomu da lik Kopjássa doživimo kao što su ga doživjeli i gradski oci — kao plahu, bezopasnu naivčinu. U Rodbinskim vezama glumački su zapažene bile i žene, posebice crna Tatjana Bertok, koja je izvrsno predočila Magdaléninu snagu, oličenje demonizma i seksualnosti, umjetnice koja energijom privlači, uvlači i podčinjava sebi muške likove (poput Strinbergove Henriette, u kojoj je briljirala prošle sezone) i plava Sandra Lončarić kao skromno i neiskvareno, iznimno intuitivno stvorenje koje predosjeća nevolju i želi je spriječiti.

Zanimljiva je činjenica kako je 1934, dakle, dvije godine nakon objavljivanja romana Rokonok, sam Móricz Zsigmond za Narodno kazalište u Budimpešti napisao tematski istovjetnu dramu, ali s potpuno drukčijim završetkom: komedija isključuje žrtvu u konačnici, a pravednost i istinitost pobjeđuju kako u poslovnim tako i u intimnim sferama likova. Dramatizacija Károlya Szakonyia, pak, drama je u užem smislu bez ijedne komediografske, čak ni satirične crte, a i redatelj Tamás Balinkó (glumac, redatelj i od '93. intendant Narodnog kazališta u Pečuhu) postavio je djelo vrlo realistično. Tijekom dva čina, od kojih je prvi znatno sporiji iako vremenski istog trajanja kao i drugi čin, razvojni linearni slijed fabule nije narušen. Fabula je tek izlomljena na mnogobrojne slike — zatamnjenima uz glazbene kulise čardaša — a radi čestih promjena mjesta radnje. Likovi su višeslojno karakterizirani, kako govorom tako i pokretom, a u prilog što vjernijoj iluziji zbilje ide i kostimografija i scenografija. Radi već spomenuta dinamičnog premještanja radnje, scenografija je riješena kao rotirajuća, čime je omogućen relativno brz skok iz stana Kopjássevih u ekstravagantnu vilu Boronkay; iz gradonačelnikova ureda za kartaški stol. Svim navedenim elementima, pa i plakatom oblikovanim s motivom šahovskoga polja — partijom šaha kao metaforom života u kojoj je svaki potez važan, no svi su u svrhu zarobljavanja protivnikova kralja, a pijuni su oni koji se najlakše žrtvuju, predstava kao da viče: »Sve ste to već vidjeli, nije to ništa novo, ništa nepoznato!»

Kristina Peternai