Važna retrospektiva

Ciklus igranih filmova Rajka Grlića na Hrvatskoj televiziji

Počevši od 6. listopada HTV će subotom na Trećem programu prikazati sedam igranih filmova Rajka Grlića, od prvenca Kud puklo da puklo (1974) u kojem je mladi autor koji je završio jednu od najcjenjenijih filmskih akademija u svijetu — prašku FAMU, nastojao pokazati sve svoje već i tada nemalo redateljsko umijeće do spektakla za široku publiku Čaruge (1990). Nakon toga uslijedila je duga pauza, pa se u nas o njemu ponajviše govorilo kao o svojevrsnom disidentu, a potom kao o zaslužnomu spiritus movens grožnjanske Imaginarne akademije i Motovunskog filmskog festivala, koji su u vremenu svojevrsnog zatvaranja (posebice službeno najcjenjenijeg dijela) hrvatske kulture i kinematografije bili vrijedni pothvati uključivanja u europske tokove. Istodobno se on u svijetu (naročito u Sjedinjenim Državama) afirmirao kao nastavnik, a i kao autor jednog od najcjenjenijih CD-romova za nekonvencionalno učenje filma. Iako je na taj način i dalje imao nezanemarivo mjesto u svijetu filma, ipak mu to nije omogućilo ne samo da snimi američki film nego da se uopće bavi njemu još vjerojatno najzanimljivijim poslom — filmskom režijom, te mu je trebalo gotovo puno desetljeće da snimi (i to u inozemstvu) novi cjelovečernji igrani film, a da u Hrvatskoj bude (s Igorom Mirkovićem) koautor cjelovečernjega dokumentarca Novo, novo vrijeme. Tako se pomalo počelo zaboravljati da je Rajko Grlić jedan od najzanimljivijih hrvatskih filmaša, autor jednog od najboljih naših filmova Samo jednom se ljubi, a i jednog od najnezaboravnijih — U raljama života, koji je uz niz ostalih nagrada postigao i takve međunarodne uspjehe kakvi su rijetkost u hrvatskoj kinematografiji — s Bravo Maestro ušao je u službenu konkurenciju festivala u Cannesu, a s Đavoljim rajem osvojio Grand Prix na festivalu u Tokiju, koji je i uloženim novcem i organizacijom nastojao postati konkurentom najvažnijim svjetskim festivalima (iako ipak nije dostigao njihov ugled).

Nakon deset godina

Zbog toga će ovaj ciklus na HTV-u (koja nije prikazivala Grlićeve filmove desetak godina) biti prilika za one koji su te filmove davno vidjeli, da se prisjete svojih negdašnjih dojmova, možda i da revaloriziraju svoje sudove, dok će za velik dio novih generacija filmskih gledatelja to biti prilika da sami stvore svoj sud o opusu o kojem su uglavnom mogli samo čitati. Za sve će ujedno to biti izazov i u određivanju tog opusa jer su Grlićevi filmovi međusobno različiti ne samo po temema i problemima kojima se bave nego i po redateljskom postupku. Klasična teorija autora nije lako primjenjiva na njegovo djelo baš zbog tih razlika u režiji, iako se pomnijom analizom može ustvrditi kako odnos autora prema likovima, građenje atmosfere ili način kadriranja odaju jedinstven rukopis. Osim toga i autorov se svjetonazor mijenjao u petnaestak godina najintenzivnijega njegova razdoblja ne samo zbog njegova sazrijevanja kao osobe nego i zbog snažnih promjena u društvu u kojem je djelovao, iako se i tu može pronaći trajno zanimanje za ljude koji se različito odnose prema društvenom pritisku autoritarnog sustava, bilo tada suvremenog ili onog iz bliže prošlosti.

Crni val

Pritom treba ukazati i na to da se Grlić javlja u kinematografiji u trenutku kada autorski film i u nas i u svijetu prestaje biti neprijeporni sinonim za vrijednost, ali i u doba kada je ta vrsta filma (a posebice onaj njezin dio koji se nazivao crnim valom) pao u nemilost političkih moćnika bivše države. Stanovitu prazninu koja tada nastaje pokušava priično uspješno popuniti tzv. praška škola (uz Grlića tu su iz Hrvatske Lordan Zafranović i snimatelj Živko Zeler, a iz Srbije Goran Marković, Srđan Keranović i Goran Paskaljević), mladi ljudi koji su tih ranih sedamdesetih, završili prašku akademiju, nastupali generacijski, ističući ne autorstvo nego profesionalizam kao najvišu vrijednost, ali istodobno donoseći i dah češke kinematografije šezdesetih (koja je bila naglašeno autorska), čije su zasade nakon sloma praškog proljeća bile uglavnom protjerane s ekrana, ali su još živjele na FAMU. No, kada se poslije pokušalo odrediti zajedničke crte praške škole, moglo se vidjeti da je riječ o toliko različitim, iako vrlo zanimljivim redateljima, da je taj zajednički naziv bio zapravo jedino zaslužan za njihovu promociju i nalaženje posebnog mjesta u kinematografijama bivše države.

Premda se retrospektiva Rajka Grlića, barem u onih koji pamte to vrijeme, prizvati sjećanje i na te teme, danas je mnogo važnije što je pojedini autor uspio učiniti i kako njegovi filmovi komuniciraju sa sadašnjim gledateljima. Za takav sud o opusu Rajka Grlića HTV-ov ciklus iznimna je prilika.