Uboštvo ljetne slike

Odsutnost mjere i prisutnost banalnosti

Veselko Tenžera

Jedan je kolega ovoga ljeta napisao kako ljetnja okupljanja umjetnika, ili tzv. kolonije, nisu bogzna što, nisu neka vidljivija blagodat za kulturu. Misleći o kolonijalnom obliku okupljanja u primorskim i turističkim mjestima, nije mi se teško složiti s kolegom. Moguće su se nekoć u tom nesretnom (kolonijalnom) određenju njedrile stanovite vrline. Kažem »nekoć« jer doista mislim da su danas osim stručno i pametno vođenih i visoko profiliranih (Mediteranski kiparski simpozij primjerice) kolonije u onome smislu gotovo povijest. U toj tvorevini nevoljnoga imena zaboravljeno je na trenutak siromaštvo umjetnika, skučenost njegova atelijerskog samovanja, čemer njegovih materijalnih i ostalih (ne)mogućnosti. Kipar bi se tako s relativnom lakoćom dokopao kakve gromade kamena ili debla (koje si inače nikada ne bi mogao priuštiti), slikar velikih formata platna i društvene su jasle uvijek davale do znanja da je zajedničko dobro iznad pojedinačnoga. U društvu u kojem su svi svemu i svakome sve, pojedinac se na kolonijama osjećao dobro i veoma važno.

Dakako, zalutao bi poneki nevoljnik iz inozemstva, što je u uvjetima — prije tridesetak pa i više godina — bila velika stvar. Pridjevci međunarodni s lakoćom su se lijepili uz te prigode i manifestacije i bili su korektni i barem jednako točni koliko i one vijesti o velikim uspjesima u inozemstvu naših umjetnika i kićenjem vlastite biografije s podatkom vernisaža u posljednjoj rupi nekoga velikog i sjajnoga grada. Minijaturni i sumnjivo umnažani otisci grafika — primjerice Salvadora Dalija i Picassa — činili su dekor inozemnih šansi naših umjetnika bivajući posve dovoljnim da se govori o zajedničkoj izložbi. I to se piće pilo. Stvari se onda, ali i danas, mogu napuhavati. Mediji po babi i stričevima od muhe lako naprave konja. Provjeravanje je nemoguće i, uostalom — besmisleno. Ali bilo ovako ili onako, sve zajedno — vrijedno pišljiva boba!

Ako je turizam prilika ove zemlje, onda je on — barem što se tiče likovne umjetnosti — više nego neprilika. Poplave manifestacija, likovnih susreta, druženja, kolonija... prava su ljetnja tragedija likovnog života u Hrvatskoj. Kao da se sve što se tijekom godine strpljivo gradi baca u vjetar i s ljetom nestaje. Jer ljeto je široki ukus. Ljeto je bunar plitkih misli, likovnih polusvjetova, dobrodušnih sanjača, naivaca, amatera, rukotvorina i šuškavih drangulija, nadahnuća morem... Pritom medijima defiliraju imena za koja u zimi nisi nikada čuo, bude se iz svoje ljušture i zimskoga sna i razne gusjenice sada u obličju leptira podastiru dokaze svojeg nadahnuća i svojeg zimskog prediva. Tezgare i kupusare ljetni majstori južnih mora sve u šesnaest otapajući ljetnjim vrućinama i ono malo kristala; kriterija i napora. To je šaroliko mnoštvo kojemu, dakako, ne treba oštro suditi. To je vrijeme mlakosti, opuštanja, estetike zasnovane na plemenu i njezinim materijalnim ostacima, na moru i suncu naslonjene na pjesmice i popularne akorde i svekolike kržljave vegetacije koja živi u čudovišnoj bespoticajnosti, bezličnosti i jalovoj sunčanoj filateliji lokalnih slikara i jednako tako grubih površinskih radova po emociji i zavičaju. Ulični portretisti, prezirani u prošlosti, za taj su svijet već gotovo — Akademija!

To su sve dražesna druženja. Isti i popiti, govorancije, okrugli stolovi, konferencije za novine, medijska milost, i eto ti spektakla na svakom koraku širom domovine. Zalutali velikan u malom zabitnom mjestu koji tamo priželjkuje umirovljeničke dane dobro potegne iz demižona, uskladi dužinu govora s razinom alkohola u krvi i jednostavno ostavlja dojam da se bez njega ne može. A i najviši dužnosnici ove zemlje šetaju rivama s Hamletima, kraljevima, prinčevima i mletačkim trgovcima, razgovaraju s običnim svijetom, ljube se i slikaju sa siromašnim ljudima, kojima polako vraćaju mirovine. Oni su sasvim obični ljudi. Na rivama, u konobama, posjećuju magarce i magarice, voze bicikle, skaču u more i ne mogu život ni zamisliti bez Shakespearea, Kralja Leara i drugih literarnih i kazališnih vedeta i delicija. Opsjednutima oblikom svoga nastupa, običnost im je ipak najteža uloga.

I eto, baš za nevolju i slikara koji je ovo ljeto portretirao uzoritoga nadbiskupa Bozanića. Portret ne košta ništa ni nadbiskupa ni Kaptol. Čovjek je to napravio besplatno i iz ljubavi i ne misli naravski na štete, koje su velike, ali njemu nešto nevidljivije. Ali ovdje se može pitati kako je portretirani čovjek istodobno u visini i u takvoj nizini. Ali, bilo kako bilo, Ivica Popelko (tako se zove ovaj junak) nakon tri mjeseca, u ljeto 2001. dovršava portret nadbiskupa u kako kaže hipermanirističkoj maniri. Ne samo to. On vjeruje da je »uspio prikazati izraz svetosti na nadbiskupovu licu« (prema »Večernjem listu« od 22. kolovoza 2001). Sve je moguće!

Ljeto je prava tragedija kriterija. To je Krbavska bitka hrvatske umjetnosti. Dakako, ima i ozbiljnijih nakana, koje ni organizacijski ni financijski gotovo nitko ne prati. Cijeli se gradovi shvaćaju pozornicom, ali u sve se upleću pozvani i nezvani, primjerice župnici kako bi zabranili već prije odobrene i postavljene izložbe u crkvama. U Zadru visoki dostojanstvenik zabranjuje izlaganje u katedrali, u Splitu usprkos demokratičnosti u smislu »primaj sve i sva« jedni druge isključuju, i to je tzv. art-ljeto zapravo agonija kakvu već duže godina valjda zaslužuje ovaj grad. Dubrovnik je pak obasula sreća velikog i ambicioznoga projekta koja povezuje obale Sredozemlja i velike i ambiciozne izložbe, od čega neće, sudeći po svemu (bez kataloga) ostati traga. Svejedno, govori se o globalizaciji, sve se smatra prilogom demokratizaciji, dok je sam koncept izložbe i njezina jasnija struktura manje-više posljednja rupa na svirali. Raspreda se u skladu s malim i siromašnim stolom bogato i planetarno, izjavljuje se kako ćemo konkurirati Biennalu u Veneciji (mora da se Venecijanci slatko smiju) i svekoliki dokazi poslovične megalomanije sve su očitiji. Inače, povezivanje obala lijepa je i plemenita misao. Ali kada hrvatski građanin zaželi primjerice brodom (i u zimskim danima) otputovati u Italiju ili Španjolsku, a da se pritom ne tretira kao Bin Ladenov sljedbenik — to će biti mnogo bolje povezivanje.

Naposljetku, pitam se što sve trpe naši stari gradovi, stare građevine, tvrđave i tvrdalji, i svi tzv. idealni scenski i izlagački prostori!? Jesu li zaslužili te paunske promenade, glumatanja, festivale lakih nota, izbore ljepotica, najljepših sisa i guzica, izložbe od po groša...?! Puknut će od muke slavne pozornice pod navalom robe od jednoga dana. A kada postavite bogato nasljeđe naše obale na vagu s ovim likovnim polusvijetom, onda kamenje plače i jauče. Jer to su sjajne i velike pozornice za posve male i neznatne uloge.