Tek kao kuriozitet

Tek kao kuriozitet

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, Raj, Pučko otvoreno učilište, Poreč, 2001.

Spisateljski dueti nikad nisu uspjeli ostvariti popularnost sličnu onoj glazbenih ili filmskih parova, dapače, teško se uopće prisjetiti nekoga takva uspjelijeg pokušaja, a ni Hrvati pri tome nisu iznimka. Ipak, jedno od rijetkih književnih područja koje je uvijek bilo otvoreno za inovacije jest znanstvena fantastika. Tako se u zborniku hrvatskog SF-a iz 1998. (Zagreb 2014) može naći jedan od najekstremnijih primjera skupnog pisanja: pod naslovom jedne priče ujedinjena su, naime, čak četiri autora. Taj slučaj, ipak, nije ostao zapamćen zbog svojih dobrih rezultata, već više kao svojevrstan kuriozitet. Nataliju Grgorinić i Ognjena Rađena globalna nepopularnost te prakse nije obeshrabrila pa su s polja opće i znanstvene fantastike udruženih snaga skrenuli i u druge žanrove te obradili različite književne oblike. Na svojoj kreativno uređenoj web-stranici ti mladi autori (rođeni su 1974. odnosno 1975. godine) stavili su na opće raspolaganje veći broj svojih radova uz poziv potencijalnim ulagačima i izdavačima. Čini se da im se trud isplatio, jer su ove godine uspjeli objaviti prvjenac nastao još 1998. Natalija i Ognjen Raj su definirali kao »kratak roman s elementima fantastike o dvoje mladih ljudi koji pokušavaju pobjeći s jednog vrlo lijepog mjesta« koji, između ostalog, odgovara i na pitanje: »Što bi bilo da je Bog vlasnik plantaže naranči«.

Tekst poput filmskog scenarija

Nakon pročitanih prvih desetak stranica teško je povjerovati u tu definiciju, iako se, ipak, pojavljuje mladi par. Božo i Klara po uobičajenoj gužvi i vrućini, i u posve suvremenom vremenskom okruženju, automobilom putuju na godišnji odmor njezinim roditeljima. Tijekom zajedničke vožnje nižu se kratki dijalozi, prisjećanja, svađe i uznemirenost — tekst za koji bi bilo vrlo lako povjerovati da je dio scenarija kakvog nedavno snimljena hrvatskog filma. S obzirom na stanje u domaćoj filmskoj industriji to, dakako, nije nikakva osobita pohvala, ali u odnosu na uobičajene poteškoće u suvremenom književnom dijalogu prvi dio Raja relativno je pitko štivo. Sljedećih šezdeset stranica, pak, savršeno odgovara onomu što su sami autori prethodno izjavili. Umjesto Bože i Klare pojavljuju se On i Ona, zatim Čitač, Starac, Kentaur i slična bića smještena na plantažu naranči duboko u pustinji, izvan realnoga vremena i prostora. Uskoro se nađemo suočeni s fantastičnom pričom o — kako se to u predgovoru kaže, »krhkosti i snazi svega što postoji jedino i uvijek kroz riječi«. Nakon prilično jednostavne početne situacije i dijaloga s kojim se bilo lako poistovjetiti, iz drugog je dijela, opterećena dodatnim značenjima, teško iščitati neku jasnu poveznicu s prvim i završnim poglavljima romana. Potrebno se snažno udubiti u štivo kako bi se uspjele izvući logične paralele i interpretirati događaji i likovi donekle onako kako su to u početnim pretpostavkama vjerojatno zamislili autori. A ulaganje dodatnog intelektualnog napora potrebna da se prepoznaju i svi navodi o pripovijedanju i opredmećivanju putovanja iz uvodnih napomena Julijane Matanović čitatelju se nimalo ne isplati. Nakon što se napokon uspije probiti kroz nejasno formuliranu priču i sve moguće metafore središnjeg dijela, čitatelj će se s velikim olakšanjem baciti na posljednjih sedam stranica u kojima se ponovo vraćamo u realnost — Boži i Klari koji su sad već na putu natrag u grad.

Neuspješno spajanje

Bez točno definiranih granica područja jednog ili drugog autora logično je zaključiti da je svaki od njih pisao vlastitu priču, za koju su vjerovali da se bavi odnosom dvoje mladih ljudi i, općenito, komunikacijom. No, Natalija i Ognjen u Raju nisu uspjeli spojiti te dvije priče koje bi najbolje funkcionirale same za sebe. Ona kraća, o običnim mladim ljudima, možda bi se nekomu učinila zabavnom ili prepoznatljivom, a u onoj fantastičnoj netko bi, bez opterećenja, mogao iščitavati višestruka ili posve jednostavna značenja. Naravno, tada se ne bi moglo govoriti o zanimljivu postupku, o specifičnom procesu stapanja dva različita pisma ili potrebi za dodatnim tumačenjem teksta. Na žalost, sve to potencijalnom čitatelju Raja nikako ne znači i posebnu preporuku te će prvjenac, kao i ona priča s početka, vjerojatno završiti tek kao kuriozitet.

Jelena Gluhak