Sidrenje izvan brodoloma

Sidrenje izvan brodoloma

Vitićev je senzibilitet za nijanse boja, njihove komplementarne zakonitosti i kombinatoriku iznimno jak: slikar jasno zna i pokazuje da su mu bliski veliki prostori čistih, otvorenih, jakih boja u kojima boja i gesta ne vode slikara, nego on njih

U posljednjih nas nekoliko godina s mnoštva dvodimenzionalnih tvorevina zasipaju brodovi. Mali, veliki ili poput točaka na horizontu negdje u gornjoj, posljednjoj granici slikane površine. Nikada loše slikani, čak i kada je ostatak slike nekako promašen ili neujednačen... Nipošto nismo skloni olako proglasiti motiv broda pomodnom, pitkom, svima dopadnom matricom za ispunjavanje slikanoga kadra — iako su neki slikari zacijelo svjesni kako kupci slika često otkidaju na takve morske, mediteranske motive, koji im bude čežnju, nostalgiju za ljetnim provodom ili, s druge strane, zavičajnim sponama.

Možda malo previše dopadljivo

I što da se radi kada se nakon brodarske poetike Vaska Lipovca, Ante Kaštelančića, Bane Milenkovića i Matka Vekića, da spomenemo samo neke istaknutije, svježe primjere, pojavi opus Ivana Vitića (Zagreb, 1960), koji se na prvi, letimičan pogled odlučio usidriti baš između ekspresivne, ali postojane, odmjerene strukture i geste A. Kaštelančića i musavih, pastozno i koloristički prezasićenih površina novijih radova B. Milenkovića? Kako da vjerujemo u slikarevu poetološko-motivsko-duktusnu autentičnost? Jer, riječ je, nedvojbeno, o opusu što plijeni pozornost — možda malo i previše dopadljivo na prvu loptu, a da bi to kritičarsko oko protumačilo kao dobar znak — snagom koja se krije u intenzivnim, otvorenim bojama i energičnu, ekspresivnu potezu.

U prvom susretu s djelom najsumnjiviji je izbor motiva i način na koji su ukomponirani u kadar (brod na pučini, more, palme, čempresi, klupa, stol, boce, stolnjak, kokteli, itd.), jer takav je izbor često i za dobre slikare sklizak i opasan teren što vodi u provaliju tzv. slikarstva za interijere kafića, hotela B-kategorije, turiste, kičere... Nikako, zaboga, ne želim reći da slikarstvo mora imati tmurnu crtu nedopadljivosti i pseudointelektualne pretencioznosti da bi se kritičarima svidjelo, ali Vitić će, iako neosporno darovit slikar, morati pripaziti na održavanje ravnoteže pri prolasku spomenutim terenom.

Intuitivno naslućujem i vjerujem u iskrenost poetike tog slikara, potaknutu »nostalgijom za nepovratnim vremenom djetinjstva i ranije mladosti, kada je redovito plovio morem na svojoj jedrilici koje više nema« (E. Quien), jer postoji mnogo elemenata po kojima očitavamo Vitićevu kvalitetu, ali — još postoji opasnost elementarne nepogode konstatiranja prevelike motivsko-poetske blizine s Banom Milenkovićem od strane površnih promatrača i zlobnijih kolega kojih nikada ne nedostaje. No, ako je to zaista jedini način na koji ovaj slikar može slikati, dakle funkcionirati prema vanjskom svijetu, pred njim je dovoljno vremena da dokaže svoju autentičnost, zar ne?

Koloristički hedonizam

Njegovo će slikarsko sazrijevanje i brušenje, međutim, ići dalje — iako je riječ o toliko motivsko-stilski osjetljivu području da je u svakom mikropomaku jedne faze moguće zaustavljanje i okoštavanje — jer Ivan Vitić gradi prostor svojega slikarstva na komponenti zavičajnosti, Mediterana; sintezi melodičnog, raspjevanog viđenja svijeta, gotovo fovističkog tretmana boje, koji je (ekspresionističkim) potezom stopljen u mediteranski čulnu slikarsku dionicu, i svojevrsna reda što je nametnut pojavom teške crne obrisne linije slikanih motiva, kloazoniranjem, prividno racionalnijim odvajanjem u slici dojmova viđenog i percipiranog (E. Heckel, A. von Jawlensky, Schmidt-Rottluff, M. Pechstein, Beckmann). Vitićev je senzibilitet za nijanse boja, njihove komplementarne zakonitosti i kombinatoriku iznimno jak: slikar jasno zna i pokazuje da su mu bliski veliki prostori čistih, otvorenih, jakih boja u kojima boja i gesta ne vode slikara, nego on njih. Ipak, Vitić se ne boji ponekog vriska ili udara boje! Kolorizam je snažan, ali ukroćen i sveden na koloristički hedonizam u vrlo pročišćenu i osviještenu obliku, kao i znanje o svjetlosnoj dimenziji pojedine boje, svjetlini (»svjetlosnim bljeskovima«, E. Quien).

Vjerujemo u dalji razvoj ovog slikara, jer nema ishitrenosti, grozničavosti i izgubljenosti unutar zadanoga formata kadra; nema zbrke i rastrojenosti slikanih poteza, fakture, čudnih zbrčkanih mjesta na površini. Naime, često i u provjerenih slikara s reputacijom nailazimo na slučajeve otkrivanja mjestâ u slici s kojima slikar kao da nije znao što bi započeo, kako bi ih dovršio pa to rezultira filom od mnogo sitnih pastoznih isprekidanih poteza (loš vid slikarske arze), koji nisu stopljeni i povezani s cjelinom slike, a rezultat je slabljenje energetskog sklopa i polja slike, kaos silnica u slici. Vitića to ne muči; on suvereno vlada gestom, energično, ali odmjereno vuče potez, jer ima točnu, sazrelu viziju slikane površine koju je sam sebi zadao. Vitić se ne boji riješiti veliki prostor mora, neba, zemlje ili podloge s nekoliko širokih, energičnih poteza i sretno izbjeći dojam tzv. preslikane, preopterećene površine.

Slikar courage

Ovaj slikar osim talenta posjeduje i hrabrost (što nije mala stvar) da u sadašnjem trenutku ustraje u optimističnoj poetici Mediterana, sunca i fjake, stvarajući time vedri pol većini značajnih, smrtno ozbiljnih i pretencioznih neokonceptualaca, koji, recimo to naglas, u našoj sredini imaju u ovome trenutku monopol. Umjesto da se inertno priključi jačoj struji — ili barem elitnom pravcu apstraktnog, bespredmetnog slikarstva — Vitić ustraje na svojem senzibilitetu i nudi potpuno drukčiju sliku svijeta, mireći se s pozicijom u drugoj ili trećoj postavi naše likovne scene. Hrabro.

Iva Körbler