Rusija muzama ne vjeruje

Rusija muzama ne vjeruje

Naravno, više ni u rusko-bjeloruskoj koprodukciji nije moguće snimati ratne megaprojekte poput onih iz Brežnjevljevih dana. Ovo nije loše: Ptašuk je primoran nedostatak kvantitete nadomjestiti vrlinama same priče.

Program sastavljen od tri filma jednokratno prikazana u zagrebačkoj Kinoteci (u terminima od 21, 21 i 18 sati) teško da bi se mogao nazvati reprezentativnim uzorkom bilo čega, a ponajmanje nečega tako golema i Hrvatima nepoznata kao što je osamostaljena ruska kinematografija. Ali o tome je upravo i riječ. Kao prirepak manifestacije Dani kulture Ruske Federacije u Hrvatskoj, ova tri naslova iz recentne produkcije mogla su tek pružiti svojevrstan pogrebi i pomiriši doživljaj načina na koji se jedna nekad visoko ideologizirana filmska produkcija snalazi u novonastalim okolnostima. Tako nešto uvijek vrijedi vidjeti: ma koliko naša nedavna povijest bila drukčija od sovjetske, opreka ideologije i stvaralaštva naša je trajna veza, koja tek u današnjim nazovi-post-ideologijskim vremenima otkriva koliko duboko još uvijek seže. Hrvatski je film u devedesetima bio ideologiziraniji nego u osamdesetima, a i danas vrlo teško pronalazi načina da se othrve tom svojem primarnom parametru. Kako je tek onda Rusima, koji su stenjali pod neusporedivo težom partijskom čizmom i koji su u posljednjih pola stoljeća svoju nuz-ideologijsku svjetsku reputaciju gradili tek na liku i djelu Andreja Tarkovskog, kreativne veličine koja je nadrasla svaku definiciju koju mu je politika — a i filmska teorija — nakanila prišiti?

Ponavljam, teško je grebanjem i mirisanjem izreći bilo što na osnovi tako malog statističkog uzorka. Meni je pritom još teže pisati o tome jer nisam bio pravodobno izviješten o onom trećem, izvanrednom terminu u Kinoteci, pa sam trećeg dana također došao u 21 sat i poljubio vrata. Mogu li na osnovi samo dvaju filmova izreći ikakvu iole primjerenu tezu o sadašnjem stanju ruske kinematografije? Što se traženja specifične poetike nalik onoj Tarkovskog tiče, ne. (Jer je nije ni bilo.) Što se odnosa spram ideologije tiče, da. A što se reprezentativnih autora tiče, svakako, jer je prvoga dana na programu bio film jednog od najcjenjenijih ruskih autora u posljednjih dvadeset godina.

Zavist bogova

Vladimir Menjšov došao je osobno u Zagreb predstaviti najnoviji igrani film. Zavist bogova novi je prilog analizi moskovske srednje klase u od strane autora Oscarom ovjenčana filma Moskva suzama ne vjeruje. Paralele su bjelodane. S radnjom smještenom samo koju godinu nakon Moskve, Zavist tematizira spolno osvještavanje jedne Moskovljanke srednjih godina (Vera Alentova) koja upoznaje francuskog novinara (Anatolij Lobockij), a s njim i romantiku — nešto za što u njezinu sasvim normalnom građanskom braku jednostavno nije bilo mjesta. U priču će se uplesti povijest, u obliku sovjetskog rušenja južnokorejskog jumbo-jeta 1983, stvarajući krizu koja će ljubavnike razdvojiti.

Zavist bogova imala je premijeru prošle godine. Dva su desetljeća prošla otkako se Menjšov proslavio Moskvom, ali jedino što se u njegovu prosedeu izmijenilo sloboda je tematiziranja ideoloških okolnosti u kojima njegovi likovi obitavaju. Pritom mu uspijeva ono što našim autorima nikako ne ide od ruke: prikazati okolnosti u kojima ljudi savršeno dobro znaju što sve s njihovim režimom ne valja, ali to ne doživljavaju kroz afekt i grč, nego sliježu ramenima i usredotočuju se na ono što je u životu bitnije — svoje bližnje, uglavnom. Menjšov to posve suvislo prikazuje kroz samu fakturu svog filma; kad je prisiljen isto artikulirati u liku francuskog novinara, opservacija pomalo gubi na uvjerljivosti. Svejedno, u Zavisti bogova vrlo je dobro ocrtan trenutak samosvijesti građana komunističkih zemalja u osamdesetima — koji je u sovjetskim zemljama bio mnogo niži nego u nas, zbog poprilično nižeg stupnja slobode. To se, naravno, ne bi moglo shvatiti gledajući hrvatske filmove koji problematiziraju to razdoblje: naši su se autori toliko trgali u devedesetima da pokažu koliko su teško stenjali pod čizmom Milke Planinc da je povijest stara tek nekoliko godina redovito krivotvorena do neprepoznatljivosti.

Riječ je o izuzetno bitnom momentu koji je vjerojatno prošao nezapažen od strane većine hrvatskih režisera u dvorani Kinoteke, budući da su neki drugi momenti Menjšovljeve režije bili vidljiviji: dramaturška potka filma — ljubavna afera — odviše je oskudna da bi suvereno mogla podnijeti gomilu sporedih likova i zbivanja koje redatelj na nju svaljuje, a posezanje za romantičnim klišejima u ključnim trenucima radnje odaje svojevrsnu dobrohotnu naivnost kakva nije strana ni našim autorima, samo što je oni sebi opraštaju.

U kolovozu četrdeset četvrte

Klišejima vrvi i ratni triler redatelja M. Ptašuka, snimljen ove godine u rusko-bjeloruskoj koprodukciji. Kad se spomene Bjelorusija, svakoj iole obaviještenoj osobi u glavi se nužno pojavi slika samodršca te zemlje, proćelava instant-Staljina Aleksandra Lukašenka, koji je tu zemlju doveo na zao glas najveće europske diktature. Je li moguće snimiti ikakav film u toj zemlji koji bi mogao problematizirati njezinu sadašnju visoku ideologiziranost? Sudeći po ovom naslovu, ne: nije pritom bitno to što je radnja smještena u 1944, jer su filmovi o Drugom svjetskom ratu i dan-danas u Hollywoodu vrlo dobar lakmus-papir suvremenih kinematografskih trendova.

Naravno, više ni u rusko-bjeloruskoj koprodukciji nije moguće snimati ratne megaprojekte poput onih iz Brežnjevljevih dana. Ovo nije loše: Ptašuk je primoran nedostatak kvantitete nadomjestiti vrlinama same priče. Zasnovana na romanu Vladimira Bogomolova Trenutak istine, ona se bavi radom sovjetskih kontraobavještajaca iz SMERŠ-a (organizacije Smjert špijonam, koja nam je inače poznata kao nekadašnji stalni neprijatelj Jamesa Bonda) koji pokušavaju ući u trag diverzantima što sprječavaju nadiranje preko Dona.

Da je ovo početak devedesetih i da izlazi časopis »Kinoteka«, njegovi bi se kritičari oduševili činjenicom da je riječ o svojevrsnu tehnotrileru; no ovo je 2001, i nedavno smo imali prilike pogledati sjajan Annaudov film Neprijatelj pred vratima, koji je dao daleko kompleksniji prikaz stanja u sovjetskoj vojsci, razdrtoj između goleme nacističke prijetnje i sveprisutnog terora ideologije u vlastitim redovima. U usporedbi s tim filmom, Ptašukov djeluje posve ideološki korektno, da skujem frazu: ništa u filmu ne dovodi ni jedan postupak Sovjeta u pitanje — kao ni samoga Staljina. Vrlo dobro znam koliko je teško boriti se u pravednom ratu, a imati zazora prema vlastitom vodstvu: ali pravednost rata nije dovedena u pitanje problematiziranjem tako kompleksne situacije, dok potpuno izbjegavanje suočavanja s njom filmu daje visoko ideologiziran predznak. Dojam ne popravlja povremeno prilično izražena mizoginičnost.

Dođi me vidjeti

Još jednom, ispričavam se što nisam pogledao ovaj naslov, koji prema sadržaju djeluje kao svojevrsna parafraza Dickensove Božićne pjesme, tako da moram izreći zaključak po strani od svih dopunskih kvalifikacija koje je ovaj film mogao donijeti. Dakle: volio bih vidjeti još pregršt ruskih filmova, koliko zbog njih samih toliko i zbog načina na koje je našu ovdašnju filmsku situaciju lakše razumjeti kroz njihove ekvivalente. No ponajviše bih htio vidjeti stvari koje sežu ponad svega toga, na tragu velikog Tarkovskog: muze u viđenim naslovima ponajčešće šute, s obzirom da još odjekuju plotuni oslobodilačkog i hladnog rata. Valja otkriti kamo su se sakrile.

Vladimir C. Sever