Rodila sam dijete u snu
Darija Žilić (Zagreb, 1974) trenutno je u javnosti poznatija po esejima i, svojedobno, polemikama, negoli po poeziji. Nadamo se da ćemo je imati prilike upamtiti i kao poetesu, jer ona to sasvim sigurno zaslužuje. Njezine nenaslovljene pjesme kao da su nastale naizust, u euforiji i visokom ritmu, ponesenosti, koja, začudo, kako to obično biva, sa sobom ne nosi višak materijala, redundanciju, patetiku i sirovost izraza. Naprotiv, ova poezija ima savršen osjećaj za mjeru unatoč bujici koja je nosi. Materijal se nudi za tananiju semiotičku obradu, kojoj ovdje nije mjesto, ali koja poziva na pomnija iščitavanja na fonu feminističkih, etnoloških i psihoanalitičkih teorija. No, dobroj poeziji, a ova po mom skromnom sudu to jest, interpretacija će tek iznimno dati nove dimenzije, ono bitno ostat će u registru koji se ne prevodi nego traje u emotivnom otisku.
Cjelovitost pjesama učvršćena je različitim prebacivanjima, no glavno organizacijsko načelo ostaje ritam. Lirski subjekt suvereno se šeće kroz razdoblja i situacije koje se podjednako dotiču tradicije, mitova i povijesti s jedne, a intime i ironiziranja pak s druge, jer sve je to popudbina subjekta. Invokacija kojom započinje ciklus, i završno spominjanje Afganistanaca, koje je na najgori mogući način dobilo aktualizaciju, kao da govore o rasponu i razmjerima zatitranim njezinim stihovima: od ironiziranja klasike do metaforičke identifikacije s ekonomsko-političkom emigracijom, od moćnih i kanoniziranih do odbačenih i bijednih. Simpatija je očigledno na strani drugih. Kada govori u teškom prvom licu množine, govori o univerzalnim stvarima dovoljno jasnim konkretizacijama, a da to ne bude tako često navlačenje subjekta. Upravo je zato obrnuto, na ovu se poeziju iole senzibilizirani čitateljski subjekt navlači.
Kruno Lokotar
O, draga poeteso koja spremno
čuvaš ognjište svog doma, kuće
i koja baš sada spremaš se ostati
budna u noći i pisati pjesme,
zamisli da kroz otvorena vrata
dođu radnici, sindikati i u
trenu presude ti, odrede kaznu,
a od tebe traže samo priznanje.
Ti zbunjeno govoriš nisam kriva,
ja nisam ni mrava, nisam tvornicu
ponavljaš nekoliko puta, a za to
vrijeme oni s polica izvlače knjige
pale, ne biraju, pale vatru, na kojoj
griju se ruke, vino i pjevaju se
pjesme tako drugačije od
tvojih intimnih. Zamisli, ti plačeš,
pa se crveniš, Erskine Caldwell gori
duhan gori, Afrika nije jedino mjesto
bez kruha, a ti, ti si jedino mjesto
do kojeg su mogli doći jer nemaš
zvona, jer su ti otvorena vrata.
Kaže se: ostani, imaš samo jedan jezik,
usisan majčinim mlijekom.
I zato, upoznaj ga još više:
sagradi stan od dvije-tri etaže
u njegovoj sintaksi, i udomi se!
Pozovi zatim glagoljaše na prvu svečanost:
ujutro gradite riznice u tvojim
podrumima, čistite prljave kutove
kuće, po cijeli dan tražite
misale od medovine...
Navečer, umorni, u bičvama
puštajte duhove — da bude narod.
Tek u ponoć rastjeraj te goste,
stare i herderske, zaspi mirno
i ne sanjaj, nemoj sanjati
Turke, hidre, satire.
Dok sam okružena kneževim lađama
i dok mi teklići donose vodu,
moram saznati tko je prvi, baš onaj prvi kralj.
I dok tako prebirem legende od pergamena,
vidim da zaboravila sam gdje je Gizeh,
ne pamtim više dužine piramida.
Izgubili su se i putovi Langobarda
i blještava arhivska karolina...
Izbrisana sam: tek noću slutim da su
šakalski bogovi sada na Marsu i da će
ih pronaći asirski astronauti.
Po nama će opet, znam to, padati,
padati, žuti stari Eufrati...
Najgori su oni dani kad
čitav se život pokaže na dlanu,
tada naglo zaoštri se pamćenje,
i svaki dan traži pokriće, opravdanje.
Godine skupine su breskvi u vrtu
beru se, broje, bacaju, pa tako
danima imaju li kosti dovoljno kalcija,
kakvo je bilo vrijeme odrastanja,
je li sve išlo svojim tokom,
pravilna, nepravilna onto i filo-geneza.
U tim danima nisam dio nikakva niza,
brazde, grane, samo golo jastvo,
jestrva i ubojstvo pauka u sobi.
Olovke nema, kaput je na vjetru,
prašina u sagu i pitanje jesam li stara,
zapravo osjećaj da sam jaaako stara.
Nekad davno postojale su godine i
u njima godišnja doba. Zima je bila
od snijega, jesen s lišćem suhim,
ljeto puno sunca, a proljeće je bilo
od pupoljaka. No to je bilo davno,
davno, a danas sve to supostoji
u jednom danu: zato nosimo
naslage odjeće na sebi: majice
svlačimo u zraku, automobili
su nam prepuni zimskih guma,
kupamo se u smrznuto-vrelim
vodama i satima gledamo lišće
koje se rađa i umire u istom danu.
Usput zamišljamo kako sad žive
i mjere vrijeme Indijanci i neka
daleka plemena i pitamo se jesu li
utihnuli glasovi starih žreca u
danima kad svaki je korak
jedna svetkovina.
Neke se žene rađaju i umiru
pogrbljene, zgrčene, presavijene.
To su valjda ostaci iz predživota,
to su valjda darovi pramajki koje
danima brale su kupine i bojale se
gledati gore, prema najvećem plodu
pa im je zato čitav život bio, ostao
smijeh s kukcima u nekim
dobro sakrivenim zemunicama.
Ne gledam prema Risnjaku
jer ujutro doći će žena,
tražiti soli, a to je znak
da je bila na Kleku...
Za njom letjet će muškarci
s ustima prepunim zobi,
a djeca za to vrijeme
spavat će u toplim kućama
jer rekli su im »šlater te bu«.
Terstje spava, kosa mu je
zapela u smreki, miriše na
mladog risa dok metla stoji
prema gore i čuva nas
od starog Kleka.
Naša televizija pretvorila se u veliku kuhinju:
na prvom, drugom i trećem programu
svakodnevno umiru mladi šarani,
Hamleti pod svjetlima reflektora,
suši se celer u rukama televizijskih lica,
dagnje dašću od vrućine, gledam kako se
pod svjetlima truju gljive i kako kipi,
dimi se, a sve po receptima iz Kine i
Japana, i dok ekran već smrdi po luku,
ja smišljam novi recept — ugasiti ili baciti
televizor da se ne bih rasplakala
zbog luka, ljubavi ili zbog mentalne bijede.
Rodila sam dijete u snu i
odmah sam se prepala.
Taj jedinstveni osjećaj majčinstva
na trenutak bio je narušen mišlju
da ćemo moje dijete i ja morati
??? godina provesti na gorju
koje je, baš kao i ono japansko,
mlado i nabrano, pa se zato često,
barem svakih pedeset godina, trese..
Ipak uspjela sam se smiriti kad
mi je u snu narastao tobolac —
time je nastala mogućnost
da moje dijete i ja provedemo život
i negdje drugdje, na nekom ipak
mirnijem mjestu.
Obećala sam ti da bit ću
boginja bezumlja Mediterana,
pa kradem pedalinu, bježim
od tamne obale, da plovim
sama po bijelom moru,
da plešem s morskim psima...
Ali sad sam nasred mora —
zamisli s izbjeglim Kurdima i
ljudima iz Afganistana.
Koji leže na luftmadracu
I traže put do nove obale...
Klikni za povratak