Rodila sam dijete u snu

Rodila sam dijete u snu

Darija Žilić (Zagreb, 1974) trenutno je u javnosti poznatija po esejima i, svojedobno, polemikama, negoli po poeziji. Nadamo se da ćemo je imati prilike upamtiti i kao poetesu, jer ona to sasvim sigurno zaslužuje. Njezine nenaslovljene pjesme kao da su nastale naizust, u euforiji i visokom ritmu, ponesenosti, koja, začudo, kako to obično biva, sa sobom ne nosi višak materijala, redundanciju, patetiku i sirovost izraza. Naprotiv, ova poezija ima savršen osjećaj za mjeru unatoč bujici koja je nosi. Materijal se nudi za tananiju semiotičku obradu, kojoj ovdje nije mjesto, ali koja poziva na pomnija iščitavanja na fonu feminističkih, etnoloških i psihoanalitičkih teorija. No, dobroj poeziji, a ova po mom skromnom sudu to jest, interpretacija će tek iznimno dati nove dimenzije, ono bitno ostat će u registru koji se ne prevodi nego traje u emotivnom otisku.

Cjelovitost pjesama učvršćena je različitim prebacivanjima, no glavno organizacijsko načelo ostaje ritam. Lirski subjekt suvereno se šeće kroz razdoblja i situacije koje se podjednako dotiču tradicije, mitova i povijesti s jedne, a intime i ironiziranja pak s druge, jer sve je to popudbina subjekta. Invokacija kojom započinje ciklus, i završno spominjanje Afganistanaca, koje je na najgori mogući način dobilo aktualizaciju, kao da govore o rasponu i razmjerima zatitranim njezinim stihovima: od ironiziranja klasike do metaforičke identifikacije s ekonomsko-političkom emigracijom, od moćnih i kanoniziranih do odbačenih i bijednih. Simpatija je očigledno na strani drugih. Kada govori u teškom prvom licu množine, govori o univerzalnim stvarima dovoljno jasnim konkretizacijama, a da to ne bude tako često navlačenje subjekta. Upravo je zato obrnuto, na ovu se poeziju iole senzibilizirani čitateljski subjekt navlači.

Kruno Lokotar

O, draga poeteso koja spremno

čuvaš ognjište svog doma, kuće

i koja baš sada spremaš se ostati

budna u noći i pisati pjesme,

zamisli da kroz otvorena vrata

dođu radnici, sindikati i u

trenu presude ti, odrede kaznu,

a od tebe traže samo priznanje.

Ti zbunjeno govoriš nisam kriva,

ja nisam ni mrava, nisam tvornicu

ponavljaš nekoliko puta, a za to

vrijeme oni s polica izvlače knjige

pale, ne biraju, pale vatru, na kojoj

griju se ruke, vino i pjevaju se

pjesme tako drugačije od

tvojih intimnih. Zamisli, ti plačeš,

pa se crveniš, Erskine Caldwell gori

duhan gori, Afrika nije jedino mjesto

bez kruha, a ti, ti si jedino mjesto

do kojeg su mogli doći jer nemaš

zvona, jer su ti otvorena vrata.

Kaže se: ostani, imaš samo jedan jezik,

usisan majčinim mlijekom.

I zato, upoznaj ga još više:

sagradi stan od dvije-tri etaže

u njegovoj sintaksi, i udomi se!

Pozovi zatim glagoljaše na prvu svečanost:

ujutro gradite riznice u tvojim

podrumima, čistite prljave kutove

kuće, po cijeli dan tražite

misale od medovine...

Navečer, umorni, u bičvama

puštajte duhove — da bude narod.

Tek u ponoć rastjeraj te goste,

stare i herderske, zaspi mirno

i ne sanjaj, nemoj sanjati

Turke, hidre, satire.

Dok sam okružena kneževim lađama

i dok mi teklići donose vodu,

moram saznati tko je prvi, baš onaj prvi kralj.

I dok tako prebirem legende od pergamena,

vidim da zaboravila sam gdje je Gizeh,

ne pamtim više dužine piramida.

Izgubili su se i putovi Langobarda

i blještava arhivska karolina...

Izbrisana sam: tek noću slutim da su

šakalski bogovi sada na Marsu i da će

ih pronaći asirski astronauti.

Po nama će opet, znam to, padati,

padati, žuti stari Eufrati...

Najgori su oni dani kad

čitav se život pokaže na dlanu,

tada naglo zaoštri se pamćenje,

i svaki dan traži pokriće, opravdanje.

Godine skupine su breskvi u vrtu

beru se, broje, bacaju, pa tako

danima imaju li kosti dovoljno kalcija,

kakvo je bilo vrijeme odrastanja,

je li sve išlo svojim tokom,

pravilna, nepravilna onto i filo-geneza.

U tim danima nisam dio nikakva niza,

brazde, grane, samo golo jastvo,

jestrva i ubojstvo pauka u sobi.

Olovke nema, kaput je na vjetru,

prašina u sagu i pitanje jesam li stara,

zapravo osjećaj da sam jaaako stara.

Nekad davno postojale su godine i

u njima godišnja doba. Zima je bila

od snijega, jesen s lišćem suhim,

ljeto puno sunca, a proljeće je bilo

od pupoljaka. No to je bilo davno,

davno, a danas sve to supostoji

u jednom danu: zato nosimo

naslage odjeće na sebi: majice

svlačimo u zraku, automobili

su nam prepuni zimskih guma,

kupamo se u smrznuto-vrelim

vodama i satima gledamo lišće

koje se rađa i umire u istom danu.

Usput zamišljamo kako sad žive

i mjere vrijeme Indijanci i neka

daleka plemena i pitamo se jesu li

utihnuli glasovi starih žreca u

danima kad svaki je korak

jedna svetkovina.

Neke se žene rađaju i umiru

pogrbljene, zgrčene, presavijene.

To su valjda ostaci iz predživota,

to su valjda darovi pramajki koje

danima brale su kupine i bojale se

gledati gore, prema najvećem plodu

pa im je zato čitav život bio, ostao

smijeh s kukcima u nekim

dobro sakrivenim zemunicama.

Ne gledam prema Risnjaku

jer ujutro doći će žena,

tražiti soli, a to je znak

da je bila na Kleku...

Za njom letjet će muškarci

s ustima prepunim zobi,

a djeca za to vrijeme

spavat će u toplim kućama

jer rekli su im »šlater te bu«.

Terstje spava, kosa mu je

zapela u smreki, miriše na

mladog risa dok metla stoji

prema gore i čuva nas

od starog Kleka.

Naša televizija pretvorila se u veliku kuhinju:

na prvom, drugom i trećem programu

svakodnevno umiru mladi šarani,

Hamleti pod svjetlima reflektora,

suši se celer u rukama televizijskih lica,

dagnje dašću od vrućine, gledam kako se

pod svjetlima truju gljive i kako kipi,

dimi se, a sve po receptima iz Kine i

Japana, i dok ekran već smrdi po luku,

ja smišljam novi recept — ugasiti ili baciti

televizor da se ne bih rasplakala

zbog luka, ljubavi ili zbog mentalne bijede.

Rodila sam dijete u snu i

odmah sam se prepala.

Taj jedinstveni osjećaj majčinstva

na trenutak bio je narušen mišlju

da ćemo moje dijete i ja morati

??? godina provesti na gorju

koje je, baš kao i ono japansko,

mlado i nabrano, pa se zato često,

barem svakih pedeset godina, trese..

Ipak uspjela sam se smiriti kad

mi je u snu narastao tobolac —

time je nastala mogućnost

da moje dijete i ja provedemo život

i negdje drugdje, na nekom ipak

mirnijem mjestu.

Obećala sam ti da bit ću

boginja bezumlja Mediterana,

pa kradem pedalinu, bježim

od tamne obale, da plovim

sama po bijelom moru,

da plešem s morskim psima...

Ali sad sam nasred mora —

zamisli s izbjeglim Kurdima i

ljudima iz Afganistana.

Koji leže na luftmadracu

I traže put do nove obale...