Real-socijalizam u moru alkohola

Real-socijalizam u moru alkohola

Wladimir Kaminer, Militärmusik, Goldmann, München, 2001.

Ruski autor Wladimir Kaminer, koji živi u Berlinu i piše na njemačkom, nakon što se proslavio na berlinskoj mladoj književnoj sceni kratkim pričama i Ruskim diskom, objavio je i prvi roman, Militärmusik, nastavak izvrsnih promatranja u kratkoj formi — uvjetno rečeno autobiografski, pun humora i s više nego velikodušnim dodatkom ironije.

Kaminer već dvanaest godina živi u Berlinu, ali, na kraju krajeva, što je to za nekoga tko je rođen točno na pedesetu godišnjicu Oktobarske revolucije u usporedbi s dvadeset i tri godine u SSSR-u? Naravno, od 1967. do Perestrojke dovoljno je građe za pikaresknu priču jednog gubitnika i snalažljivca iz generacije koja je proživjela kraj socijalizma, raspad SSSR-a i kraj hladnog rata.

I u Santiagu kiši

»Realno postojeći socijalistički građani imali su s vladajućim redom nekoliko problema: problem kobasica, problem šećera, problem maslaca i mnoge druge koji su im Sovjetski Savez činili neprivlačnim. Romantičaru je zbilja pak izgledala sasvim pozitivno. Jer, u baletu smo bili broj jedan.« — Mješavina ljubavi i cinizma sa samoga početka knjige određuje ton koji neće popustiti do posljednje stranice.

Kaminer dakle opisuje postaje svog djetinjstva i mladosti u socijalistickoj Moskvi — od škole, gdje, zadužen da svoj razred svaki tjedan politički informira, otkriva pripovjedački talent, koji je pak, u trenutku kad se, prema mladom Kamineru, SSSR zarati sa Zimbabveom, brutalno ugušen, preko prvih godina na dramskoj akademiji i prakse u moskovskom kazalištu Majakovski — ta etapa uključuje delicije poput priprema za izvedbu drame o rušenju Allendea u autorstvu dužnosnika ministarstva kulture, I u Santiagu kiši, gdje konačno glavnu ulogu dobiva i jednooki biseksualac, naravno, onu Pinocheta — preko prvog okusa slobode i organiziranja underground-koncerata s »ruskim Markom Bolanom i Davidom Bowiejem«, pa sve do Perestrojke, čije su najveće tekovine, čini se, »business za očeve i sloboda za sinove«. Drugim riječima, umjesto da se građanima socijalizam s ljudskim likom smili, on im konačno pruža ono što su čekali desetljećima — šansu da zbrišu.

Vlak za Berlin

Dok ga zlobnici zovu Rus po profesiji, Kaminer je ponajprije humorist s okom za detalje, pa pretpostavljamo da će jednoga dana i napustiti ruske teme te istim umijećem secirati i Njemačku, u kojoj živi. Za sada ipak propast cijeloga jednog svjetonazora i vlastiti život u vrtlogu te propasti pruža dovoljno neispričana štofa, pogotovo za Kaminera. Iskoristivši iskustvo snalaženja u zbunjujućem socijalizmu osamdesetih, pretočio ga je u portret diskretnog šarma, ali i ružnoće jednog sve brže propadajućeg carstva. Kaminer o životu u socijalizmu, i to upravo u generaciji koja je udahnula i prve daske slobode, ali vidjela i primjerice sve otvoreniji antisemitizam ili sve rašireniju korupciju, zna pisati i bez gorčine, i bez podilaženja nostalgičarima, ne pružajući pritom priliku za udvorničku ironiju nekome tko to iskustvo nije prošao. Osim toga, u vrijeme kad se ruski vojnici, za razliku od Kaminera, ne šalju na dvogodišnje zaglupljivanje u ruskim šumama, nego u Čečeniju, a već i ruski ministar vanjskih poslova uspijeva zbuniti novinare odgovarajući na pitanje o ulasku u NATO sa »ništa nije nemoguće«, vrlo je relaksirajuće iskustvo čitanja o vremenu kad je tako nešto bilo itekako nemoguće.

U ovom romanu ili bolje rečeno, kronološki poredanim kratkim pričama, realni je socijalizam opisan iz mladenačke subverzivne osnove, okupan u moru alkohola, jer kraj jednoga carstva ionako se može izdržati jedino u deliriju. Potoci spiritusa Kaminera će konačno naplaviti do željezničkog kolodvora, gdje, usred uspaničene gomile koja traži putnu kartu u bilo kojem smjeru, samo da je van (»Mijenjam dvije karte za Brest za jednu za Rigu!«), sjeda u vlak za Berlin, opremljen omanjom bibliotekom pažljivo biranih naslova: dva golema romana o propasti svijeta i Solženjicinov Arhipelag Gulag.

Iva Krtalić-Muiesan