Punokrvni likovi

Punokrvni likovi

Sunshine doista ima nešto od sunčeva sjaja u svojoj uvjerljivoj, dojmljivoj i beskompromisnoj afirmaciji poštenja i individualne slobode

Gotovo dvadeset godina nakon svoga najpoznatijeg filma Mefisto, István Szabó uspio se u dobroj mjeri približiti međunarodnom odjeku svoga krunskog ostvarenja epskim djelom Sunshine, u prijevodu hrvatskog distributera Stoljeće ljubavi i mržnje. Sunshine (engleski prijevod njemačkog prezimena židovske mađarske obitelji Sonnenschein, čije tri generacije Szabó prati od kraja 19. stoljeća do početka šezdesetih godina 20. stoljeća) dobitnik je Europske filmske nagrade u kategoriji najboljeg filma, scenarija (Szabó i Israel Horovitz prema Szabóvoj priči), glavne muške uloge (Ralph Fiennes) i fotografije (Lajos Koltai); kritičari su film uglavnom izrazito hvalili, a čak je i u Americi ostvario vrlo dobre rezultate u kinima.

Szabóva rekapitulacija

Sunshine je zapravo rekapitulacija motiva i tema najpoznatijih Szabóvih djela. Politička neosviještenost i neznanje junaka koji lakonski prianja(ju) uz (autoritarnu/totalitarnu) vlast misleći isključivo na vlastitu strukovnu promociju film veže s Mefistom, društvena izdvojenost i erotska nekonvencionalnost junaka poveznica je s Pukovnikom Redlom, režimsko iskorištavanje pa potom nemilosrdno odbacivanje politički nevična junaka s Hanussenom i opet Mefistom. Političko-povijesnoj trilogiji Mefisto, Pukovnik Redl, Hanussen, koja je problematizirala vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i nacizma, Szabó je u Sunshineu dodao i razdoblje komunističkoga socijalizma kojim se već bavio, no na drukčiji način, u ostvarenjima s početka sedamdesetih, Ljubavnom filmu i Ulici vatrogasaca br. 25. Novost je i intenzivno tematiziranje mađarskog antisemitizma, koji Szabó predstavlja kao konstantu što se lakoćom održavala u mijenama političkih okvira i ideologija, znatno se ipak razlikujući po razini transparentnosti koja je bila i pokazatelj njezine kriminalne konkretizacije.

Ono što ponajviše imponira u Stoljeću ljubavi i mržnje jest Szabóva posvećenost individualnim dionicima velike povijesti; nedvojbeno, Sonnescheinovi su upotrebljeni kao ilustracija određenih segmenata ljudske naravi i (političkih) odnosa u društvu, ali oni su istodobno punokrvni likovi, ne tek funkcije autorovih idejnih težnji. Szabu se može prigovoriti da je mjestimično odveć eksplicitan, rijetko i blago patetičan u poentiranju, ali ti trenuci bezbolno su uklopljeni u cjelinu filma pa ih mnogi vjerojatno neće ni registrirati. Znatniji je prigovor neelaboriranost erotskih prizora; ima ih razmjerno dosta, no vrlo su skučeno tretirani: umjesto da ih učini zaokruženim cjelinama, Szabó ih je sveo na krnje, uglavnom nenadahnute fragmente.

Određeni je problem i tzv. akademska režija. U tom stilu, generalno govoreći, Szabó je kreirao i svoju trilogiju (od Stoljeća ljubavi i mržnje može se govoriti o tetralogiji, u kojoj bi posljednji film mogao imati ulogu epiloga, ali i svojevrsnog sintetizirajućeg prologa), a najbolje je funkcionirao u Mefistu, gdje su se akademska suzdržanost i hladnoća odlično poklopile s likom, glumom njegova utjelovitelja Klausa Marije Brandauera i temom. U Stoljeću ljubavi i mržnje kultiviran Szabóv stil dobrim je dijelom sterilan i bezličan, a ta slabost počinje se otklanjati u drugoj polovici filma, negdje od trenutka kad počne stradanje mačevalačkoga prvaka Adama Sorsa (poštujući konformističku logiku Sonnenscheinovi su se prilagodili antisemitskoj okolini, promijenivši svoje lako preproznatljivo njemačkožidovsko prezime u mađarsko Sors), dakle kad događaji poprimaju drastično dramatičan ton i uvjetno rečeno sami po sebi filmu daju intenzitet koji do tad nije imao. Tako u drugoj svojoj polovici on postaje ganutljiv i potresan prikaz nepravde i stradanja, dok do tad nije bio više od tek donekle zanimljive obiteljske priče. No u svjetlu odgledane cjeline filma i prva njegova polovica raste te se može shvatiti kao namjerno podigran uvod, čiji će kontrast u odnosu na zbivanja koja su uslijedila jače naglasiti dramatičnost drugih.

Szabóv film slavi individualnu moralnu i emocionalnu pobunu, utjelovljenu u liku pripovjedača Ivana Sorsa Sonnescheina, te duh jednako nezavisan o politici i njezinim presezanjima kao i o društvenim regulama koje teže skučiti intiman individualni prostor slobode, duh utjelovljen u liku Ivanove bake Valerie koja je sina, Ivanova oca, začela kao plod društveno nepoćudne ljubavi s vlastitim bratićem, Ivanovim djedom. Sunshine doista ima nešto od sunčeva sjaja u svojoj uvjerljivoj, dojmljivoj i beskompromisnoj afirmaciji poštenja i individualne slobode.

Damir Radić