Prva liga mainstreama

Prva liga mainstreama

Stephen King, Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona, prev. Božica Jakovlev, Algoritam, Zagreb, 2001.

Ime Stephena Kinga, općeprepoznatljivo kao simbol za književni žanr horrora, još je poodavno preraslo i u sinonim za — dobru prozu. Čak i u svojim (rijetkim) lošijim romanima i pripovijestima (sveukupno 58 knjiga u 27 godina!), King je barem na zanatskoj razini iskazivao raskošne literarne potencijale. Unatoč velikim oscilacijama u kvaliteti, baš se nijedan njegov uradak ne može podvesti pod egidu šunda. Štoviše, s vremenom se King profilirao i kao nezaobilazna američka literarna ikona.

Samo 178 stranica!

Američki kralj fabuliranja i vrstan stilist uspon iznad kukavičjeg gnijezda žanrovske žabokrečine započeo je već drugim romanom Salems Lot (1975), nastavio se razvijati u osamdesetima (primjerice The Talisman s P. Straubom, 1984), no definitivnu spisateljsku legitimaciju predočio je zbirkom Different Seasons iz 1982. godine (kao Četiri godišnja doba upravo objavljenom u Mozaik knjizi). U devedesetima se King ponovno gubio između velikih pretenzija i očekivanja publike, no ipak je uspio stvoriti remekdjelo Zelena milja (1996), možda ponajbolji noviji američki roman, što ga je, sasvim u skladu sa spomenutom raspolućenošću koja obilježuje njegovu jedinstvenu karijeru, posve nepretenciozno objavio kao seriju mekoukoričenih sveščića u nastavcima.

Kingovo ponovno približavanje prvoj ligi američkoga mainstreama, bez odustajanja od postulata žanra kojim je opsjednut, odlika je i njegova svježeg (1999) romana Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona (The Girl Who Loved Tom Gordon) što nam ga Algoritam donosi u provjereno besprijekornoj opremi i hvalevrijednu prijevodu Božice Jakovlev. Da je posrijedi nešto posebno u Kingovu opusu, signalizira nam već i opseg, jer umjesto petsto ili tisuću stranica epske borbe dobra i zla pruža nam se neočekivano malobrojnih 178 stranica intimističke priče o desetogodišnjoj djevojčici Trishi McFarland, koja se, u sjeni majčine i bratove prepirke poradi rastave roditelja, tijekom izleta izgubi u američkoj šumetini.

Naturalistička metafora

Nepregledna gusta šuma, koja se pretvara u golet i močvaru te korak po korak postaje nepregledan krajolik užasa, zapravo je naturalistička metafora »pustopoljina duše«. Literarno iskustvo prizvat će arhetip Eliotove Puste zemlje (jedan se Kingov roman čak i zove The Waste Lands), ali i njegov prauzor iz modusa romance — potragu za svetim gralom, čime pregnantna Kingova prozna konstrukcija poprima višedimenzionalne implikacije. Postupak je to poznat već iz klasične Kingove priče The Body (iz Četiri godišnja doba), a razvijen u romanima Talisman i It, gdje kroz roman putovanja na fizičkoj razini istodobno pratimo suočavanje s okrutnom stvarnošću simbolizirano onostranim strahotama te proces spoznajnoga sazrijevanja (odrastanja) mladih junaka.

Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona može se, dakako, čitati i kao realistička drama nesretna djeteta (pri čemu je vrebajući Stvor, kao središnja točka užasa, lako protumačiv simbol), ali i kao britka, opaka majstorija raskošne polivalentnosti. Pritom je King pokazao zavidnu samodisciplinu u građenju fabule, koju je, upravo za postmodernističke sladokusce, koncipirao u poglavljima koja odgovaraju devetorim ininzima, odjeljcima bejzbolske igre. Tom Gordon je — da razriješimo i to — stvarni bejzbolaš, closer Red Soxa, koji svoje nevjerojatne preokrete tumači tvrdnjom da je u Božjoj naravi da se u uključi u devetom inningu kad baca gostujuća momčad...

Korisnije od Harryja Pottera

Knjiga je to koja će u pojedinim dijelovima zgroziti i protresti i najsabranijeg odraslog čitatelja, što pak ne znači da nije za mladež. Dapače, izravno nam poručuje King, možda će mladima biti korisnija od Harryja Pottera ili kakve priglupe televizijske serije. Uostalom, Trisha McFarland je s deset godina shvatila da svijet može biti jako tužan, iako se ljudi pretvaraju da nije, i lažu svojoj djeci (primjerice, nikad nije vidjela film ili televizijsku emisiju koji bi je pripremili za to da će izgubiti ravnotežu i ljosnuti u vlastita govna) da ih ne bi prestravili ili ih otjerali u drogu, ali da, život može biti tužan. Svijet ima zube i može vas njima ugristi kad god poželi.

Denis Peričić