Protagonist

Ne znam je li se itko do sada sjetio napraviti antologiju književnih djela koja u naslovu no se ime kakve ulice ili trga. A siguran sam da sastavljač ne bi imao nikakvih problema oko materijala. Eto, osvrnimo se samo malo po hrvatskoj književnosti: Krleža je napisao Ulicu u jesenje jutro, Sunčana Škrinjarić Ulicu predaka, Slamnig Aleju poslije svečanosti, Milivoj Matošec Strah u Ulici lipa... A to je samo ono što mi je smjesta palo na pamet, pa sam siguran da bi se toga našlo još mnogo.

Ali, upravo u tome i jest problem, ako shvaćate što želim reći. Pitam se, naime, odakle sve to dolazi, zašto je ulica piscima toliko inspirativna, i zašto malo koji od njih odoli napasti da i sam napiše tekst koji će biti sav posvećen životu u nekoj ulici, ili na nekom trgu, ili u kvartu. Što to ima u ulicama što tjera autore da im se stalno vraćaju i da nikada ne budu siti opisivanja?

Tkogod bi mogao reći da je nešto takvo zapravo neizbježno, barem onda kad se radi o pripovijednim tekstovima. Jer, prema nekim teorijama, na svijetu zapravo postoje samo dva tipa priče, a njihovi su prauzori Homerovi epovi, Ilijada i Odiseja. Radnja Ilijade zbiva se sva na istom mjestu, jer se tamo opisuje opsjedanje grada, dok junaka ima više. Odiseja je, naprotiv, opis putovanja, a u njezinu središtu stoji jedan junak i njegova sudbina: kako se on premješta s mjesta na mjesto, tako se premješta i priča. Po toj bi logici onda knjige koje govore o nekoj ulici, trgu ili kvartu bile oslonjene na Ilijadu, jer drugog izbora zapravo i nemaju.

Netko drugi - netko tko ne bi bio tako pretenciozan da ide uopćavati cijelu svjetsku pripovijednu literaturu - mogao bi pak kazati da je ulica zgodna kao tema zbog toga što može funkcionirati kao sinegdoha. Sinegdoha je takva stilska figura kod koje se dio uzima umjesto cjeline, pa je odmah jasno zašto je i s ulicom slično. Ona, doista, može simbolizirati čitav grad, ali isto tako i cjelinu društvenih odnosa, a napokon, ako treba, i cijelo čovječanstvo. Put od posebnoga do općeg tu je posve kratak i prilično ravan.

A netko treći - netko tko bi još malko spustio durbin - mogao bi naprosto reći kako se pisci rado laćaju ulice zato što je ona zapravo prečica do čitateljeva srca. Jer, svaki čitatelj dobro poznaje bar jednu ulicu i za nju je sentimentalno vezan. Kad, dakle, pisac uzme opisivati neku drugu ulicu – stvarnu ili izmišljenu - i slikati zbivanja u njoj, taj će čitatelj smjesta prepoznati nešto što mu je blisko, pa će se lakše vezati uz likove, a u radnji će vidjeti svoj vlastiti život.

I, sve je to zacijelo točno i lijepo rečeno; u ta se tri odgovora može naći ponešto za svačiji ukus. A ipak, svatko će se složiti sa mnom da i nakon svega tu nešto nedostaje, da još nije sve kazano. Jer, u najmanju ruku, nije još objašnjeno na koji to način ulica postaje književnim junakom, i po čemu su međusobno slična djela koja nju stavljaju u središta svojega zanimanja. Kako se, dakle, ulica opisuje, što iza te deskripcije stoji?

U pokušaju da odgovorimo na to pitanje, možda bi dobro bilo osvrnuti se malo i po drugim umjetnostima osim književnosti. Takav će pogled brzo otkriti da je i ondje ulica prilično omiljena tema. Osobito je omiljena na filmu. Još više, moglo bi se reći da su filmaši dotjerali tu stvar s ulicom do samoga kraja, do točke od koje se dalje i ne može ići. Oni su još u ranim danima kinematografije, došli na ideju da naprave film isključivo od snimaka ulice. Pričvrstili su kameru na krov automobila, pa su se tim automobilom vozali po gradu. Sve što bi ušlo u vidokrug objektiva, postalo bi dijelom filma. I, pokazalo se da to može biti i te kako zanimljivo. Taj je eksperiment otkrio da je ulica ispunjena smislom već sama po sebi, i da je to samo potrebno zabilježiti.

A ako je tako u filmu, možda je tako i u književnosti? Dapače, logično je pomišljati da i ne može biti drugačije. Jer, moderna književnost ima višestruke veze s filmom, ona se, dapače, ponosi utjecajem filma na romane, drame i pjesme. Otkako postoji kinematografija, pisci se trude da riječima učine ono što filmaši čine kamerom: da objektivno registriraju zbilju, i da to što su registrirali onda montiraju u naglim rezovima, upravo kao što se i na filmu radi. Možda, dakle, i pisci čine isto što i oni avangardni režiseri?

I, eto, spomen avangarde, pa i spomen moderne umjetnosti uopće, kao da nas dovodi u samo središte problema. Jer, kad čovjek malo bolje zagleda, uočit će da sva djela koja u naslovu imaju ime neke ulice, trga, kvarta (ili im je to glavna tema) bez izuzetka potječu iz modernoga razdoblja. Prije se, naime, umjetnici nisu bavili ulicama. U starijim tekstovima, ulica je mogla biti prizorište zbivanja – kao u renesansnoj komediji – ali nije mogla biti ni tema priče niti njezin naslov.

To dolazi otuda što su u stara vremena priče imale stanovita uporišta: pripovijedale su o dobru i zlu, o nečijoj sudbini, o sreći i nesreći, pa i nije bilo previše važno kakvo će biti poprište toga zbivanja; prizorište je bilo samo prizorište, i ništa više od toga. Onda je došlo ovo naše doba, kad ljudi – i onda kad su pisci – više nisu sigurni da vide razliku između dobra i zla, da ih znima tuđa sudbina, da znaju što je sreća a što nesreća. Tako njihovu priču više nema što tjerati naprijed, i ona će i usahnuti ako se ne ispomogne kakvom dosjetkom.

A tu je ulica prva pri ruci. Jer, kao što pokazuje onaj slučaj s kamerom na automobilu, ulica je već sama po sebi nekakva priča. I ne samo da je nekakva, nego je i primjerena svome vremenu. Jer, glavna je tema današnje umjetnosti prolaznost, glavni je njezin ton olakost, bijeg ideala, odsustvo orijentacije. A o tome ulica samom svojom naravi – svojim metežom, žurbim, nestalnošću – neposredno svjedoči. Tako je ona unaprijeđena u glavnoga junaka i tako su nastale knjige koje imena ulica nose i u naslovu.

Još da dodam kako ovo sve nisam skontao sam. Sve mi je to ispričao pisac romana pod naslovom Trg slobode.