Preslušavanje slušaonica

Preslušavanje slušaonica

O fenomenu tematskih slušaonica u klubovima piše Mrzovoljni

KSET je u rujnu, između ostalog, organizirao niz slušaonica. Krešimir Pintarić je u rujnu, između ostaloga, izbjegao niz slušaonica u KSET-u. Iako se čini da nemam prava o njima pisati budući da nisam pohodio ni jednu, upravo to i jest razlog zbog kojeg pišem o njima.

Svjestan sam da se od mene u ovom trenutku očekuje prihvatljivo objašnjenje prethodnog objašnjenja i istodobno sam siguran da nema boljeg od nabrajanja samih slušaonica, i to vremenskim redoslijedom: The Doors, Americana, Beck, Pink Floyd, Hüsker Dü, Kraftwerk, The Velvet Underground, Bob Marley, The Pixies, Frank Zappa i Bob Dylan.

Ali prije nego što počnem objašnjavati ono što je nakon ovog popisa već svima jasno, moram priznati da ja imam generalni problem sa slušaonicama toga tipa: ako mi navečer kod kuće, kada zapravo i ne radim ništa drugo nego si ugađam, nikada ne padne na pamet slušati cijelo vrijeme istog glazbenika ili isti sastav, zašto bih to ikada poželio negdje vani? Mogao bih to eventualno poželjeti ako mrzim nekoga tko ne podnosi glavne zvijezde večeri pa da njega ili nju neopazice dovučem na slušaonicu i onda pustim da cijelu večer preklinje ostatak društva da idemo nekamo dalje, dok bih ja mogao sasvim prikladno nadglasavati razglas uzvikom: »Evo, još samo jednu rundu!«

Dakle, osim tog generalnog, s ovim slušaonicama postoje i neki partikularni problemi: ako iz popisa slušaonica izbacimo upadljivog uljeza (Americanu), postaje nam jasno da su zvijezde večeri ili mrtve ili bi im bilo bolje da jesu. Sub specie aeternitatis, dakako. U ovo se ne uklapa jedino Beck, od kojeg imamo pravo očekivati još poneko iznenađenje. Dobro, dobro, možemo poštedjeti i Dylana, ali to je tipičan primjer onog što su meni govorili u drugom i trećem razredu srednje.

Shvaćam ja da je Zagreb zaostala vukojebina u kojoj je teško skupiti stotinjak zainteresiranih ljudi kada je u pitanju nešto suvremeno i suvislo, da je mnogo lakše to isto učiniti kada su u pitanju kanonizirana imena, shvaćam da je nova generacija brucoša upravo pokrenula invaziju na Zagreb i da treba organizirati dopunsku nastavu iz opće glazbene kulture za sve samozvane proroke i alternativce, kao i trećerazredne šminkere, koji su došli ušiju punih hip hopa, death ili nu metala, punka, novokomponiranih i teen pop pjesmuljaka, kao i za sve te potpuno izgubljene tipove koji još misle da je s raspadom Majki rock prestao postojati. (Uh, moram priznati da me hvata nekakav fašistički zanos kada se sjetim što sve ljudi misle i slušaju. Znam da činjenica da sam toga svjestan ne umanjuje krivnju.)

Vjerojatno će biti teže skupiti ekipu (što nas još jednom podsjeća da nije dovoljno imati granitne pločnike i gomile ulaštenih izloga da bi se postalo metropola), ali bi svakako bilo dobro što češće organizirati slušaonice i po nekom drugom načelu ili načelima, kao što je to bilo u slučaju slušaonice Americane. Ako odbacimo načelo lika i djela, na raspolaganju nam stoje, čisti ili u kombinaciji, regionalni i stilski kriteriji pa bi se tako u KSET-u možda moglo čuti suvremenu velšku (predlažem da se to obavi bez Catatonije, ako je ikako moguće), škotsku, čikašku, kelnsku ili postrock, postfolk, postkrautrock i postbrianwilson slušaonicu.

P. S. Znam da nikoga nije briga, ali moram vam reći da bih ja najradije prisustvovao producedbydavefridmann slušaonici.

Krešimir Pintarić