Postmodernistički Pinocchio

Umjetna inteligencija (A. I. Artificial Intelligence), red. Steven Spielberg

Kako su nas mediji u proteklih nekoliko mjeseci lančano bombardirali genezom Spielbergovog bajkovito shizoidna projekta Artificial Intelligence, skoro mi se u podnaslovu teksta omakla jedna mala greška. Dogodilo mi se, naime, da sam uz naslov filma uz ime njegova redatelja Stevena Spielberga gotovo automatski naveo ime Stanleya Kubricka, premda sam se ubrzo otrijeznio. Doduše, moram priznati da ne spadam u predane Kubrickove fanove i moja ljubav prema Kubricku završava s pedesetim godinama (šifra: Killing), dok bih iz njegova kasnijeg opusa mogao izdvojiti jedino Dr Strangelovea i Barryja Lyndona u kategoriju ultimativnih remek-djela. Zašto započeti tekst o Spielbergovom filmu s Kubrickom? Zato jer sam tijekom njegove venecijanske projekcije zasigurno bio jedan od rijetkih novinara kojeg nisu opsjedale manijakalne reakcije u stilu »kakav bi to bio veličanstveni film da ga je snimio Kubrick«, iako me je raščlanjivanje njegova naslova u pojedinim trenucima natjeralo na određene dvojbe: pripada li (emotivna) artificijelnost Spielbergu, a (hladna) inteligencija Kubricku ili obratno? Jer Spielberg je bio i ostao fasciniran filmom kao ultimativnim strojem za proizvodnju bajki, dok se Kubrickova ideja vječnosti zrcali u intuicijama i isijavanjima, poput kratkog spoja na relaciji između osjetnog i metafizičkog svijeta koji se manifestira isključivo putem (filmskih) vizija. Stoga bi Kubrickov portret Davida zasigurno bio mnogo bliži futurističkoj varijanti malog Dannyja iz Shininga, dok je Spielbergov David portretiran kao ultimativna inkarnacija E. T.-ja, samo što mu u pokušajima da nađe svoj home sweet home i dospije na mjesto na kojem se rađaju snovi nije trebao tek jedan telefonski razgovor, nego simboličnih dvije tisuće (i jedna?) godina.

Dakle, nostalgija za neproživljenim, snaga osjećaja, teror netolerancije (koncentracijski logori transformirani u lunapark) i vjera u bliske susrete, ali u trenucima kad ljudska bića ustupe svoje mjesto baby-robotima ili nekim drugim bajkovitim i fantazmagoričnim kreaturama, bilo da dolaze iz svemira (E. T.), newyorške zemlje nedođije (Peter Pan u Hooku) ili zone sumraka. Začudnost bliskih susreta treće i četvrte vrste. Simpatični izvanzemaljci i dječaci roboti koji se mogu odreći sna i jela, ali ne i ljubavne boli. To je Spielberg kakva najviše volimo. Spielberg dječak koji zamjenjuje Spielberga povjesničara. Dakako, rukovodeći se autorovim aluzijama na Pinocchija i edipovske teme kojima barata A. I., nema sumnje da je Kubrick bio Spielbergova dobra Vila, ili barem prerušena mamica. No, dobra Vila je očito imala veliko povjerenje u dobra čovjeka kojem će prepustiti svoj projekt i koji ga, barem je tako vjerovao, neće razočarati.

Dakako, Spielberg nudi emocije u neograničenim količinama. Ponudio nam je ni manje ni više nego dva suzna klimaksa. Prvi se odnosi na prizor u kojem majka napušta u šumi svog uplakanog plavookog baby-robota (baby-Spielberga?), koji je po količini suza u maramicama nadmašio mitski prizor iz Bambyja. I to je OK. A drugi se odnosi na krajnje promašeni sladunjavi završetak, zašećeren poput Davidovog prvog rođendanskog kolača. Dakako, Spielbergov baby-robot kao postmodernistička varijanta Collodijevog drvenog lutka također želi postati pravi dječak i programiran je na nevinost. No, redatelj dobro znade da nisu samo roboti ti koji osjećaju, nego i ljudi, premda su najimpresivniji trenuci filma rezervirani za Davidov susret s androidom Jigolom Joeom (nezaboravni Jude Law) i njihovim odlaskom u Rouge City, čija se fantazmagorična atmosfera oslanja na plastično neonske interijere Milk Bara iz Kubrickove Paklene Naranče. Nažalost, dječak ipak neće vječno sanjati svoje električne ovčice. Jer, ako je za Davida trebalo proći dvije tisuće godina da dobije svoj prvi rođendanski kolač i postane pravi dječak, Spielbergu ne bi bilo dovoljno ni dvije tisuće svjetlosnih godina da odraste.

Dragan Rubeša