Portreti zavodljive energije

Portreti zavodljive energije

Grčevićeve fotografije dočaravaju vibrato geste, mizanscenu toga doba, i tada on postaje svojevrsni Pigmalion, koji je za nas, danas, fotografskom mapom oživio nekadašnje velike dane našega kazališta

Mladen Grčević, klasik hrvatske umjetničke fotografije, započeo je davne 1942. sa sustavnim snimanjem svih predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu, prateći rad dramskih, opernih, operetnih i baletnih ansambala sve do 1947.

Kao i u drugim mapama iz ciklusa Optička sjećanja, Grčević ovdje evocira sjećanja na susrete s ljudima u jednom izgubljenom vremenu. Vraća se u početke četrdesetih godina, u doba rata, u doba, kako sam kaže, »apokaliptičkog sumraka ljudi i bogova« u kojemu je, vremenu usprkos, svu pozornost usmjerio prema jednoj maloj oazi mira, stvaralaštva i kulture — zagrebačkom kazalištu. U svjesnu otklonu od životne zbilje, priklonio se traženju iluzije života u osebujnom virtualnom svijetu pozornice.

U vlastitom izboru Grčević nam sada predstavlja djelić goleme svoje fotografkse građe, koja, pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu, broji gotovo dvije tisuće snimaka iz 93 predstave održane u tom teatru.

Premda je autor u predgovoru mape istaknuo kako je kriterij izbora ponajprije fotografski, a tek onda teatrološki, držimo da i teatrologija smije progovoriti o tom iznimnom djelu. U teoriji naše znanosti, rekonstrukcija minuloga kazališnog čina jedan je bitnih ciljeva, a od sredstava kojima tu tešku zadaću ostvarujemo svakako je među najdjelotvornijima upravo fotografija.

Ovom bismo se prigodom mogli zapitati u čemu je zapravo nedostižna vrijednost upravo ovako koncipirane kazališne fotografije kakvu nam predstavlja umjetnik Mladen Grčević. Odgovor ćemo pronaći brzo pregledavajući znalački predstavljen korpus fizionomija i prizora iz već daleko odmakle naše teatarske povijesti. Grčević se, naime, u ovom izboru građe ponajprije predstavlja kao portretist pronicave psihološke intuicije, a kao svjedok kazališnoga stvaranja pokazuje se i kao svojevrsni dokumentarist kojemu je bilo bitno zabilježiti ukupnost različitih obilježja kazališnog čina, od glume i nevidljive redateljske ruke pa sve do kostima i scenografije.

Portretist Grčević, a valja mu se upravo takvu vratiti, predstavlja nam ovdje galeriju od petnaest nezaboravnih naših kazališnih fizionomija. Nije izostavljen ni jedan žanr. S naslovnice nas proodrno i odlučno gleda jedna od najvećih hrvatskih glumica — Vika Podgorska — kao Ibsenova Lona Hessel iz Stupova društva (1944), portret koji duboko ponire u psihologiju lika, ali i nutrinu umjetnice koja je za života postala legenda i u čijim se očima na Grčevićevu portretu vidi samosvijest kojom zastupa vlastiti poziv.

Na listovima mape kojima nas umjetnik vodi u niz antologijskih vrijednosti susrest ćemo Viktora Becka kao Christophersona u O'Neilovoj Ani Christi iz 1943, karakterističnoj studiji najviše razine koja trajno čuva glumčevu iznimno analitičku inteligenciju. Ostat ćemo potom zatravljeni nevinom ljepotom Božene Kraljeve, u čijoj se Desdemoni iz 1947. naslućuje njezin tragični kraj, ili produhovljenim likom Marije Crnobori iz 1943, koja već u prvom nastupu najavljuje svoje kasnije antologijske uloge.

Strozzijev Križovec iz 1947. na slici je prikazan kao nedodirnuti vladar Krležina agramerskog salona, a Bela Krleža kao njegova koketna ljubavnica Izabela Georgijevna.

S pomoću portreta slavnoga našeg baletnog para — Ana Roje i Oskar Harmoš — ovdje u klasičnom Lhotkinu Đ avlu u selu iz 1943, uranja se ne samo u njihove pokrete nego i u srž fantastične pučke pripovijesti. Dujšinov Dundo Maroje iz 1943. portret je rembrantovske izražajnosti, a u plemenitoj nježnosti Srebrenke Jurinac kao da se prelijeva roman Rajninih valova što skrivaju usudno blago iz poznatoga germanskog mita.

Začut će se s ovih Grčevićevih slika i po koja neobveznija glazbena fioritura iz operetne pozornice. Zavodljivo će nas pogledati Vera Misita, ali i Massenetova Manon mlade Nade Tončić. Duet i ljubomorni prijepor dviju zaljubljenih žena, Aide, Dragice Martinis i Amneris, Marijane Radev, u fotografskoj interpretaciji kao da već tada, 1947, najavljuje svjetsku karijeru obiju umjetnica.

Kad Grčević s lica prelazi na scenu, njegov se krupni kadar transformira u total u kojem se osjeća dramaturška funkcionalnost dekora. U prizoru mačevanja iz japanske drame Asagao s Josom Martinčevićem i Veljkom Maričićem njegova je fotografija nabijena glumčevom energijom. Te snimke dočaravaju vibrato geste, dočaravaju mizanscenu tog doba, i tada Grčević postaje svojevrstan Pigmalion koji ja za nas, danas, ovom fotografskom mapom oživio nekadašnje velike dane našega kazališta.

Nikola Batušić