Poetika dvosmislenoga poigravanja

Poetika dvosmislenoga poigravanja

Fotografski portreti Mare Bratoš / dvije fotoserije, Dubrovnik, Umjetnička galerija, srpanj 2001; Zagreb, Galerija Karas, HDLU, rujan 2001.

Dvije serije portreta Mare Bratoš (rođena 1974. godine u Dubrovniku, diplomirala na Akademiji za dramske umjetnosti u Zagrebu filmsko i televizijsko snimanje, profesionalna fotografkinja) odaju ustrajnu fascinaciju umijećem manipulacije kadrom, kompozicijom i motivom, ali i svim onim što čini esenciju ovoga medija i magiju trenutka koji izdvajanjem pokazuje, otkriva, ili daje naslutiti svoje prikrivenije ili otvorenije sadržaje.

Da bismo prepoznali rukopis Mare Bratoš, nužno se osvrnuti na barem dva njezina izlagana ciklusa (koje ističe i pisac predgovora katalogu izložbe A. Maračić) i koji su u funkciji precizne interpretacije. Prvi, Autoportreti s Jakšom, i drugi, Bez naziva, emitirani su kao portreti izvan osobnog i progovaraju metaforičkom poetikom neutralnosti i stanovite prividne ravnodušnosti. U prvom (Autoportretima s Jakšom) prikazani su oni trenuci — sekvence iz kojih je iskliznuo međuodnos dva lika, kada je on umoran, ravnodušan ili kada se raspao na dva tijela bez dodira i bez korespondencije, zrcalni u odvojenosti i voajerskoj tjesnoći kadrova. U seriji fotografija Bez naziva iz 1998, u dramaturgiji komponirana nasilja krupnih rezova naznačena nijemim gestama i lišenih emocija — razina simboličkih konotacija izazivaju nelagodu zavirivanja u rekonstrukciju zločina (mali polaroidni formati) — s anonimnim glumcima-simulatorima. I u jednom i u drugom uprizoruje se ciljana ravnodušnost prema mogućem ljubavničkom dijalogu s kamerom s gledaocem, sa samim sobom, s partnerom. Ogoljelost osobnosti do nestanka identiteta iskazana je skalpelski sugestivnim, gotovo noarovskim filmičnim senzibilitetom.

U Portretima I, II Mare Bratoš dokinula je poetiku izmicanja smisla, odsutnosti i izazivanja stanovite nelagode postignutih kompozicijskim inscenacijama njihovim sadržajem i rezovima. Prepoznajemo umjetničko i fotografsko umijeće u funkciji čistoga portretističkog žanra. Mara Bratoš predstavlja se njima kao smiren, samosvjestan, intrigantan i zaintrigiran portretist s naglašenom suptilnom mjerom ironije da bi svatko s povjerenjem i bez bojazni pristao predati se njezinom fotografskom oku.

Crno-bijelo i u boji

Riječ je zapravo o dvije serije. Jednoj crno bijeloj i drugoj u boji. U prvoj portretirane su osobe s prisnošću osobnih imena (Anamarija, Jakša, Jelena...) u drugoj ličnosti s imenom i prezimenom, javne osobe iz područja njezina profesionalnog bavljenja fotografijom. Dimenzija čitanja koja se otkriva iza ili s one strane modela pridaje mu neku psihološku auru, dok plastičke vrijednosti ocrtane svjetlom i skalom chiaro-scuro te predmeti birani stanovitom ravnodušnošću prema scenografiji daju naizgled impersonalnu crtu — posebice vidljivu u crno-bijelim fotografijama. Ono što u Mare Bratoš zavodi i na kraju osvaja jest sugestivna i uvjerljiva korespondencija s modelom i razumijevanje za psihološku profilaciju lika. Svi modeli (jedna ili dvije iznimke) gledaju izravno u oči objektivu (u nas), a njihovo poziranje kao i njihovo okruženje (slučajno i zatečeno ili u estetskoj i semantičkoj stilizaciji) nadopunjuje ih, unosi u prizore napetost i budi imaginaciju. Ali ta vješto režirana koja je sukladna je naposljetku sa spleenom sugerirane naravi portretirana lika. U portretima u boji okolina i predstavljanje modela eksplicitno je atributivne naravi u maniri starih portreta (na koljenima elegantne znanstvenice prijenosno je računalo, iza izdavača biblioteka poput monumenta, iza plivača bazen). Ponekad su ti prizori na granici duhovite dosjetke s natruhama ironije, ali u mjeri u kojoj se modeli doživljavaju i osjećaju opušteno, samosvjesno i bez straha od gubljenja značaja.

Ali vratimo se na magiju crno-bijelih fotografskih portreta, iskadriranih slika efemernosti, izraza, raspoloženja, pogleda, poza, svjetla, sjena, predmeta, atmosfere. To je probran i odabran rekvizitorij, prividno slučajna, manje-više diskretna, ali zapravo promišljena orkestracija detalja i cjeline ne samo obrisnog i izvanjskog pogleda nego najsuptilnijeg i najsugestivnijeg fotografskoga ocrtavanja. U desetini tih portreta Mare Bratoš izložila je i nekoliko u svojoj već prepoznatljivoj poetici izmicanja smisla, izmicanja iz vidnog polja objektiva, izmicanja poente cjelovite slike koja ostavlja zakinutom našu potrebu za potpunom jasnoćom i razotkrivanjem. Poetika je to koja se dvosmisleno poigrava slučajnim značenjem nastalim (naizgled) greškom kadriranja, preuranjene ili zakašnjele snimke još neuređena i nekomponirana prizorišta.

Mare Bratoš bez daljega ugađa narcisoidnosti ljudskoga bića bilo da je ono svjesno ili nesvjesno, srdačno ili bahato, nevino, rezignirano, estetizirano. Svim svojim bićima daruje izdašnu mjeru simpatije, koja ocrtava njezin nepretenciozno zavodljiv portretni rukopis, istodobno otkrivajući sebe kao ne samo senzibilnu nego i pronicavu osobu.

Margarita Sveštarov Šimat