Ples u kopačkama

Ples u kopačkama

Kod plesa nikada me nisu zanimale granice između klasičnoga, suvremenog, modernog, sportskog..., nego me uvijek oduševljavao kvalitet. Ne samo kvalitet pokreta, nego kvalitet biti, kvalitet tijela i prostora. U tom polju tražim granicu shvaćanja, granicu percepcije, granicu gdje je previše, gdje premalo, taj rub tražim

Slovensku plesnu scenu već drugu godinu ugodno iznenađuje nezavisna plesna grupa Fičo balet, unutar koje djeluje i stvara Goran Bogdanovski. Tridesetogodišnjak, član baletnog ansambla SNG-a u Ljubljani, u dugogodišnjoj je plesnoj karijeri (petnaest godina), plesao i surađivao s uglednim koreografima svjetskog glasa i napravio nekoliko zapaženijih solističkih uloga (Hilarion u Giselle, Tybalda u Romeu i Juliji, Kaščeja u Žar ptici). Pored toga surađivao je u plesno-kazališnim predstavama većine slovenskih nezavisnih stvaralaca (Dragan Živadinov, Matjaž Farič, Matjaž Pograjc, Tomaž Štrucl, Emil Hrvatin). Bogdanovski je kriv za nastanak dviju vrlo duhovitih, kvalitetnih i neobičnih plesnih predstava, 1:0 (premijera siječanj 2000) i Švic i Švarc (premijera lipanj 2001). Obje predstave nastale su u koprodukciji SNG Opera i balet sa GLEJ-om (1:0) i Cankarevim domom (Švic i Švarc).

Na istraživačko-plesnom putu ravnopravno ga prate Damjan Mohorko, Dejan Srhoj i Goran Tatar, svi članovi baletnog ansambla SNG-a. Obje su predstave pune humora, ironije, samoironije, karikiranja, podsmijeha... Ta je duhovitost zajedničko djelo. Dečki su iskreni i zato neposredni i zabavni. Na sceni se zabavljaju, iako se švicaju u potocima, uživaju, igraju se, natječu, zafrkavaju, šepire... Riječju, istražuju sebe, svoje mogućnosti, prelaze preko granica zadanog.

Do sada su nastupali u više slovenskih gradova te na međunarodnim festivalima u Austriji, Belgiji i Poljskoj, a potkraj listopada odlaze na festival u Rusiju, u Volgograd. U Hrvatsku ih još nitko nije pozvao, a bilo bi vrijedno ogleda.

U predstavi 1:0 plešete na špicama u kopačkama?! Ne sjećam se da se netko toga već sjetio. Zvuči nemoguće. Otkud ta ideja?

— Možda se netko već koristio kopačkama za ples, nisam siguran. Ali to, da muški plešu na špicama, postoji. Les Ballets Troccadero iz Monte Carla to čini već godinama. Riječ je o feminiziranoj baletnoj grupi, gdje su muški odjeveni u tutije i plešu ženske uloge kao parodiju. Sam sam tu stvar okrenuo, tako da sam našao ekvivalent muškima, kopačke sam nazvao muškim špic-balerinkama.

U vrijeme nastajanja te predstave zanimala me obuća koja bi određivala pokret. I tako sam našao kopačke. Plesanje u takvoj neplesnoj obući na glatkom plesnom podiju ravno je samoubojstvu. S druge strane, baš ta nestabilnost, nekarakterističnost i posebni zvuci koje proizvode kramponi oblikuju posebne pokrete, koji se pokazuju kao teatralnost, klizanje i virtuoznost.

Sve vrijeme riječ je o prepletanju strogih linija klasičnog baleta i slobode suvremenoga plesa. Gdje je granica?

— Ne znam, gdje je granica?! Kod plesa nikada me nisu zanimale granice između klasičnoga, suvremenog, modernog, sportskog..., nego me uvijek oduševljavao kvalitet. Ne samo kvalitet pokreta, nego kvalitet biti, kvalitet tijela i prostora. U tom polju tražim granicu shvaćanja, granicu percepcije, granicu gdje je previše, gdje premalo, taj rub tražim. To nije rub kretanja. Njega brzo nađeš, to je mogućnost tvoga tijela. Kada tijelo pukne, kada se potrga... A mene zanimaju druge granice na sceni, u plesu, i te pokušavam tražiti.

Kako prelazite granicu iz klasičnog baleta u suvremeni ples? U predstavi 1:0 krenuli ste od nule. Kako?

— Svaki plesač pokrete crpi iz sjećanja svoga tijela i taj proces odvija se cijeli život. Obrazovanje ti tu samo pomaže. Najviše me vodi kvalitet kretanja, što je inače vrlo relativna stvar. Svakako je svaki plesač individuum za sebe i tako ga moraš prihvaćati i razvijati.

Točno, u obje vaše predstave individualnost je vrlo izražajna.

— Takav je proces rada. U njemu si možemo mnogo priuštiti. Mene ne zanima pokazivanje pokreta, koje bi plesači morali ponavljati za mnom. Proces rada postavljam tako da izazovem sve svoje sudionike u procesu rada. Zanima me njihov individualni odgovor. U takvu radnom procesu sve je moguće. Ja samo postavljam pravila, naznačujem put i cilj. I tu pravi rad tek počinje. U biti je sve moguće. To je proces rada gdje svi uživamo, iako je naporno, ponekad i bolno. A kad je nešto teško, na kraju je i zadovoljstvo veće.

Koliko ste vremena potrošili za Švic i Švarc?

— Sam projekt sazrijevao je u mojoj glavi gotovo dvije godine, kada je stvar bila dovoljno zrela, preselili smo se u dvoranu i u pet mjeseci stalnoga rada otplesali smo premijeru. Relativno dugo. Ali kod plesa nema prečice! Tijelo ne laže. Ne možeš ići na scenu pa očekivati čudo, ako tijelo nije spremno.

Obje predstave na svoj su način povezane s nogometom. Prva, jer plešete u kopačkama, druga jer se znojite u potocima kao nogometaši, ali se zato po honorarima ne možete ni u snovima usporediti sa njima.

— Treba li tu još nešto dodati?

Što je Fičo balet?

— Fičo balet komorna je profesionalna umjetnička grupa s vizijom. Ona bi u bliskoj budućnosti zapošljavala vrhunske plesače i koreografe, koji bi zajedno mogli razvijati i interpretirati suvremenije plesne izraze.

Razgovarala Neda Galijaš