Otvorenost poruka

Otvorenost poruka

Neupitno jedno od većih gostovanja nastupajuće zagrebačke kazališne sezone ipak bi bolje prošlo da je redatelj Berkoff bio malo okrutniji prema Berkoffu piscu

Nepriznata institucija britanskog kazališta, Steven Berkoff, hrvatskoj je publici uglavnom poznat kao dramski autor, posredovanjem tekstova Dekadencija i Istok, postavljenih u Teatru Exit, ili kao filmski glumac u sporednim ulogama negativaca. No, Berkoff jest kompletan kazališni autor koji u vlastitim komadima i u vlastitoj režiji i glumi, no to nije slučaj u predstavi Mesija — prizori raspeća, koja je u sklopu europske turneje pod pokroviteljstvom Britanskog savjeta dva dana igrala u kazalištu Gavella. Dakle, iako nismo vidjeli autora na sceni, ipak se nakon dva i pol sata duga obigravanja oko istine čini da je prevelik kompliment udijeljen predstavi nazove li je se sukusom njegova gotovo četrdesetogodišnjega kazališnog staža.

Rekonstrukcija mita

Raditi rekonstrukciju najvećega mita u povijesti zapadnog svijeta, kojim se podsvjesno provlači asocijativnim nizovima vjernika i nevjernika podjednako, dakako, nije nimalo jednostavno. Steven Berkoff priznaje da je osnovnu ideju pokupio iz knjige Hugha Schonfielda The Passover Plot, ili Zavjera na Pesah, koja pokušava navodima evanđelja i rekonstrukcijom političkih okolnosti u vrijeme Kristova života postaviti tezu o Sinu čovječjem kao političkom mastermindu. Prema tome, Jošua je samo dobro ukomponirao ružni rimski običaj pribijanja na križ, starozavjetna Izaijina proročanstva i vlastiti lik i djelo, da bi primjerom potaknuo narod židovski na neku vrstu duhovne obnove i jedinstva, što bi rezultiralo izbacivanjem mrskog okupatora. No, zgodan i naizgled plodno višerazinski primjerak faction-fiction mješavine poslužio je Berkoffu za obračun s današnjim književnicima i farizejima.

Usprkos zamisli koja je sasvim berkofovska po početnoj dozi skandaloznosti koju nosi (a koja je, treba i to reći, već pomalo izgubila u snazi), tekst Mesija — prizori raspeća zapravo postavlja samog Berkoffa u ulogu samoprozvana mesije, koji i sam uvelike sumnja u vlastite riječi. Preko lika onoga koji je poslije postao Isus Krist kakvim ga danas, uvjetno rečeno, poznajemo, autor se razračunava s ljudskom naravi i njezinim imanentnim grijesima te s dva milenija utvrđivanim hramom religije. Njegov Isus poziva na originalno učenje, vrlo uspješno citirajući žitija, i zapravo naizgled pokušava osnovni religijski moment humanizirati, a strukture rituala i vjerovanja svesti na najmanju moguću mjeru.

Izvrsni glumci

Teatarski mu pak to uspijeva, pa je scenski predstava zanimljivija nego tematski, jer je u vlastitoj ekipi pod naslovom East Productions uspio skupiti jedanaest izvrsnih glumaca, sa zavidnim brojem respektabilnih nastupa u istim takvim produkcijama. Golu pozornicu, jer jedini je rekvizit predstave obična motka, dok se scenografija svodi na jednostavno postolje, ispunjavaju žestoko koreografirani pokreti grupe, jasno diferencirane od naslovnog pojedinca, prekidani tek izlascima ili smrznućem. Berkoff redatelj vješto se koristi svim glumačkim potencijalima, pa predstavi i ne treba mnogo od klasičnog oruđa kazališne iluzije osim blage glazbene podloge i svjetla, čijom promjenom na početku označava rez između kanonske i apokrifne verzije događaja, no i ta se konvencija poslije gubi. Jednostavnost dvostruke linije priče razbijaju uglavnom predugi, a ponekad i nepotrebni, monolozi kojima se ocrtavaju stajališta sporednih likova kao što su Juda, Pilat ili Ivan Krstitelj. Tako glavne zvijezde predstave ostaju Finbar Lynch kao Isus, u korektnoj, no tek tu i tamo zaista provokativnoj ulozi i Cornell John kao Sotona, u čijem se nastupu najbolje mogla vidjeti Berkoffova metoda glume, koja upošljava cijelo tijelo. Njima treba pribrojiti i Michaela Jenna u minucioznoj interpretaciji Poncija Pilata, funkcionalnu, ali neusporedivo suptilniju suprotnost Isusu u ovakvoj obradi.

Jedan od sigurno većih događaja nastupajuće zagrebačke kazališne sezone ipak bi bolje prošao da je redatelj Berkoff bio malo okrutniji prema Berkoffu piscu, a nježniji prema gledateljima. Otvorenost poruka ove predstave, izrečenih gotovo uvijek izravnim obraćanjem publici, navodi na jednu od postavki Berkoffova bavljenja ovom temom, koju je i on sam izgubio iz vida — onu da parabole ne treba shvaćati doslovno. Zato s laudama treba pričekati dok i sam Berkoff ne svrati do nas u, recimo, monodrami Shakespeare's Villains.

Igor Ružić