Vijenac 198

Margine

Prozac: Damir Car

Osujećenost

Matiass se zadnji put ogledao od glave do pete, ponajprije sigurnosti svoga nastupa radi još pritegnuo kravatu i najzad utisnuo prekidač za zvono.

Prozac: Damir Car

Osujećenost

Matiass se zadnji put ogledao od glave do pete, ponajprije sigurnosti svoga nastupa radi još pritegnuo kravatu i najzad utisnuo prekidač za zvono. Badnja večer bez snijega, svatko bi pomislio. U neobično dugim rukama nosio je vrećicu sa škarniclom i darom umotanim crvenim sjajnim papirom, za Gaby, i buket žutih ruža. Za Gaby.

S gornjeg kata ubrzo je doprlo otvaranje prozora.

Prizemlje kuće bilo je preuređeno u svlačionicu s tuš-kabinama i prostorije nižerazrednog nogometnog kluba, a sve tik uz travnjak, parkiralište i kompleks od tri teniska igrališta. Cijelu je parcelu okruživala borova šuma.

Kroz prozor pomolila se zasjenjena prikaza kose obješene do mramornih klupica.

— Odmah ću — rekla je. Za dana moglo se odavde gledati Neckar, brodove i guske kako plivaju držeći se u skupini poput vlaka, ili čak mahati Matiassu ukoliko bi i on bio na prozoru svoje kuće, odmah preko rijeke.

Gaby otvori. Bila je odjevena svakodnevno. Traperice i smeđi pulover.

— Bok — reče Matiass, zakorači preko praga i poljubi je u obraz. Gaby preuzme vrećicu i ruže pa za njim ponovno zaključa vrata. Bila je to niska, podeblja žena prirodno svijetlih vlasi od trideset i nešto. Radila je kao taksistica. Radni joj se dan sastojao u odvoženju tjelesno hendikepirane djece do škole i razvoženju Mercedesovim kombijem poslije kućama.

Matiass prođe hodnikom do dnevnog boravka. Cijela je kuća mirisala na pečenu gusku. Jesica i Michael sjedili su na kauču i gledali Sam u kući. Stolić ispred kauča i fotelje stajao je kao uvijek, izokrenut, s nogama u zraku. Jesica se voljela igrati šatora. Michael bi joj prevrnuo stol i ona bi preko nogu ovjesila dekicu pa se skupa s lutkicama zavukla ispod.

Stol u prostoru za blagovanje već je bio postavljen — svijećnjak, tanjuri, vino za Gaby, čaše s podmetačima i sirup od borovnice za djecu i Matiassa. Jesica i Michael voljeli su Matiassa. Kao da su po nečemu znali da je njihova majka, nakon dva propala braka, ipak sretna s njim.

Matiass sjedne na kauč između klinaca preletjevši prstima grmolikim crnim frizurama kroz koje su se jedva vidjela tamnoputa vlasišta. Jesica mu se, onako sitna, podvije pod lijevo rame.

— Sad će ve-če-ri-ca — pjevušila je Gaby iza kuhinjskog paravana. Slobodno je vrijeme obično provodila u kuhinji pušeći cigarete uz muziku s radija. Rijetko je kuhala i djeca su živjela uglavnom na sendvićima.

— Maty, što si nam to kupio? — upita navirujući se u vrećicu.

Matiass se osmjehnu: — Darove otvaramo u ponoć! Je li tako, Jesica?

— Da! — odgovori djevojčica kikoćući.

Iz radija u kuhinji čula se božićna pjesma Ullija Martina.

— Okeeej! — durila se tobože Gaby. Škarnicl i crveno umotanu kutijicu pridružila je paketićima namijenjenim djeci i poklonima pod jelkom kojima su za Božić djeca darivala nju i Matiassa.

— Maty, popio si tablete? — pitala je diskretno Gaby na široki prozor navlačeći zastor razmaknut dok je maločas oglasila Matiassu. Nije mu željela dosađivati, ali Matiass ju je ionako zamolio da ga katkad podsjeti.

— Prije nego sam pošao! — odgovori Matiass. Na tablete nikako nije smio zaboraviti, premda je Gaby priželjkivala da se to ipak jednom i dogodi.

Matiass je bio kuhar u hotelu izvan grada. Kao kuhar u drugom restoranu upoznao je konobaricu Gaby. Bližio se četrdesetim i bio suhonjav, visok gotovo dva metra. Bolovao je od težeg oblika epilepsije i svakodnevno morao s jutrom, u podne i navečer gutati kombinaciju od osam različitih vrsta lijekova, što ga je ostavljalo potpuno nemoćnim za spolni čin. Brinulo ga je to, dakako, ali Gabyino prihvaćanje blažilo je njegovu žalost. On nije bio kriv za to što ga je snašlo, a Gaby se znala nositi s tim. No, jednom je spomenuo da bi se možda nešto i zbilo ako bi izostavio tablete. Ta pomisao Gaby je nerijetko zaklanjala posljedice rizika kojem bi, ako bi se predali, ugrozili možda i sam Matiassov život.

Matiass je bio pristao, zgodan čovjek. Bilo je u njemu erotike, možda više nego u ma kojem drugom muškarcu kojeg je ona dotad srela u životu. Više nego u ona dva Etiopljana s kojima se tako neslavno provela. Dva su puta pokušavali voditi ljubav, no Matiass nije mogao učiniti ništa, i nakon toga više nije želio ni razgovarati o tome. Nije želio ni prenoćiti kod Gaby; zbog jutarnjih tableta i zbog djece.

Onda, poslije ponoći, ostali su sami. Iz kuhinje je dopirao program Radija Duge i pjesma njihova omiljenog Chrisa de Burgha. Na stolu u blagovaonici ostale su napola prazne boce sirupa i vina, kore mandarina i ploča za Čovječe ne ljuti se sa šarenilom mahom porušenih figurica.

Matiass je sjedio na kauču s Gabyinom kosom u krilu. Zarumenjela lica, Gaby je promatrala izokrenute noge stolića. Čaša s vinom stajala je na tepihu uz kauč, nadohvat njezine ruke. Rukom iznad glave — ona je držala njegovu ruku. On je gledao televiziju.

— Sjećaš se izložbe na koju si me vodio? — reče Gaby.

— One koja te nimalo nije zanimala?

— Baš te! — nasmija se Gaby.

— Onda smo se prvi put poljubili.

— Nema toga što u tom trenutku nisam bila kadra učiniti za tebe. Ti znaš da se od tada ništa nije promijenilo.

Matiass slobodnom rukom dohvati daljinski i stane koščatim prstima prebirati tipkama. Ništa posebno nije tražio. Ništa mu nije ni bilo potrebno.

— Maty, ima li ikakva načina da to ipak učinimo?

— Draga... — uzdahnu Matiass.

Gaby je gutala noge stola koje teže k stropu.

— Znaš što? — reče, dižući glavu. — Zaključat ću kuću i baciti ključ kroz prozor. Nećeš mi pobjeći večeras.

Matiass nije ništa rekao, i nasta tišina.

Gaby je gledala u njega kao da gleda vlastite riječi. Nije joj imao što reći. Na televiziji brbljale su se neke zanimljivosti o kućnim mačkama. One i nisu tako bezazlene kako se čine. Love čak i žabe, lastavice, zmije i zečeve. Mogao je zamisliti Gaby kako podrugljivo govori: U tu tvoju smežuranu kožu stalo bi tko zna koliko takvih kakav je tvoj. Mogao je zamisliti i kako joj on odgovara: Bez svega se može, samo bez seksa mora. Ali to i ne bi bilo teško zamisliti. Mogao je pokušati zamisliti kako bi izgledalo to da ga ona prisili na snošaj, zamisliti to tvorničenje sklonosti njegovu beskorisnu organu... Štošta je moguće zamišljati takvih trenutaka.

Gaby spusti glavu natrag u njegovo krilo i stisne se čvršće uz njega.

Vijenac 198

198 - 4. listopada 2001. | Arhiva

Klikni za povratak