Obmanjivanje javnosti

Obmanjivanje javnosti

U kraćem razgovoru za prošli broj »Vijenca«, bivši tajnik, a sadašnji član Predsjedništva Hrvatskoga društva skladatelja, Ivo Josipović, izvolio se u dva navrata osvrnuti i na moju malenkost. Kako je riječ o jednom od onih njegovih maglenih razglabanja nejasnih misli i asocijacija koje počivaju na razini logičkog zaključivanja začudne neuvjerljivosti za jednog »haaškog eksperta«, javnosti ipak treba predočiti činjenice. A one su sljedeće: premda Josipović tvrdi kako sam ja u jednom od svojih intervjua izjavila da svoje muzikološke studije objavljujem u Ljubljani, to naprosto ne odgovara istini. On to nigdje nije mogao pročitati. U intervjuu »Zaposlenoj« (br. 67, lipanj 2001) navela sam da »povremeno radim za Slovence, premda nisam baš direktno vezana za glazbenu kritiku u Sloveniji...« Posljednjih godina, naime, djelujem kao neovisni novinar i opće je pozanto da se gotovo isključivo bavim glazbenom kritikom i publicistikom. Josipović je, dakle, »moje« riječi jednostavno izmisio, a onda još i komentirao vlastitu izmišljotinu, dodajući kako bi se i hrvatska javnost »trebala upoznati sa sigurno vrjednim opusom, za koji ni najistaknutiji hrvatski muzikolozi ne znaju da uopće postoji«. Neka se Josipović umiri! Ono što sam objavljivala do sada u Sloveniji, uključivši i analizu stanja pretprošloga Zagrebačkog muzičkog biennala (koja mu očito nije bila všeč), dobro je poznato slovenskoj i hrvatskoj javnosti. Josipović se tu prema meni pokazuje nepotrebno brižnim, zaboravljajući pritom činjenicu da ni mnogi njegovi kolege, rekla bih čak gotovo cijela hrvatska javnost, nemaju blage veze o nekim njegovim djelatnostima, primjerice onoj biznismenskoj, koja je nažalost, sve do prošle godine, ostala sasvim u sjeni njegove pravne i skladateljske karijere. U nedavnom intervjuu »Nacionalu« Josipović, apostrofiran kao »haaški ekspert« i »avangardni skladatelj« ni riječju ne spominje svoju živu poslovnu aktivnost u HDS-u. A trebalo ju je možda spomenuti jer se HDS u prošlogodišnjoj nimalo bezazlenoj aferi Posmrtne pripomoći dovodio u vezu s raznoraznim čudnim novčanim transakcijama, a sam Josipović otkriven je u segmentu svog, do tada javnosti nepoznatoga rada u nadzornim odborima u cijelu priču upletenih tvrtki. Ukoliko se tu radilo o pogrešnim informacijama, ništa lakše nego objaviti prave! Pa bi ta naša javnost koju Josipović stalno apostrofira kao »neinformiranu«, konačno bila informirana. Ali, eto, tu šansu Josipović nije iskoristio. On je tada samozatajno šutio i čekao da se stvari slegnu. Šmugnuo je, doduše, odmah iz nekih nadzorih odbora tvrtki upletenih u afericu (o čemu postoji i obavijest u »Narodnim novinama«), što može biti samo zanimljiva koincidencija. Ali i ne mora! Ja sam pak u tekstu Zvuci posrmtne pripomoći, objavljenu u »Novom listu«, samo postavila neka pitanja, na koja nije bilo odgovora, pa ih mogu i ponoviti. Primjerice, u kakvim su to odborima bili HDS i njegov tadšanji tajnik, Ivo Josipović, sa spominjanom Posmrtnom pripomoći i srodnim umreženim tvrtkama (štedionica Zlatica, grupa Gaj, Sagena, Krizantema itd., itd. )? U kakvim su relacijama s HDS-om dvije, uz njega novoizrasle tvrtke, Emporion i Cantus? Na temelju koje odluke, kakvim pravom i kakvim kanalima HDS plasira sredstva ZAMP-a, odnosno autorski skladateljski novac, i koja je svrha tih plasiranja? Čudi ipak da su tadašnjem tajniku HDS-a promakle reakcije nekih njegovih kolega skladatelja, koji su zaštitom svojih autorskih prava bili tako zadovoljni, da su je odlučiti potražiti u inozemstvu, pa ih danas, za sve zemlje svijeta, osim domovine im Hrvatske, štiti njemačka GEMA. Na račun pak tantijema za izvedbe djela u Hrvatskoj, u kojoj ih štiti njihova nacionalna udruga, za svih tih godina rada nisu primili ni lipe! O čemu Ivo Josipović vjerojatno ništa ne zna, pa se tako stječe dojam, možda i pogrešan, da je zapravo neinformiran on, a ne ja. Po poduljim razdobljima tišine koja postoje u Josipovićevim obraćanjima javnosti putem intervjua (do sada nisam zapazila da je sposoban za vlastiti suvisli tekst), vidi se ipak da je on svjestan činjenice kako javni istupi stvaraju ponekad i veliku buku, a velika buka nije uvijek i od velike koristi. Dok ne bude u stanju specificirati svoje primjedbe i izjasniti se o onom što on misli, a ne o nečemu što on misli da netko misli — primjerice o mom pisanju — (koje je inače javnosti dobro poznato, pa ako se netko o tome bude želio izjasniti, učinit će to sam, ne treba mu Josipović kao glasnogovornik), dok, dakle, naš uvaženi pravnik, skladatelj i biznismen ne bude u stanju da nešto konačno smisli i javo obznani što misli, neka radije šuti. Naprosto zato, jer su sklonost fabuliranju i zaključivanje na temelju vlastitih izmišljotina primjereni dvanaestogodišnjim klincima iz Cmrkova Turbo Limach Showa, a ne jednom, bumo rekli, haaškom ekspertu, avangardnom skladatelju i tajnovitom biznismenu, i to još u jednoj osobi!

Bosiljka Perić-Kempf