Neradnik Arsen

Neradnik Arsen

U povodu pitanja za intervju s Arsenom Dedićem u »Globusu«

U posljednjem broju »Globusa« (br. 564, 28. IX. 2001) objavljen je razgovor Miljenka Jergovića s Arsenom Dedićem. Članak, zapravo, bez pravog naslova, ali s velikim podnaslovom izvučenim iz konteksta razgovora: »Balašević je znao na jednom koncertu u Zagrebu okupiti više publike nego što sam je ja imao u cijeloj svojoj karijeri.« Što to znači? Da Arsen Dedić — onaj Arsen Dedić, naš Arsen Dedić — ne bilo koji Arsen Dedić! — nije imao publike na svojim koncertima i da to sam »priznaje«?! Čudno... smiješno...

Kad iznenađeni čitatelj prione čitanju dotičnog članka-razgovora, postane mu jasno zašto je Arsen izgovorio rečenicu (kao i mnoge druge) koje ga na neki način kompromitiraju, ali čiji se sarkazam i ironija daju prepoznati tek u kontekstu postavljanja pitanja i davanja odgovora. Prvo Jergovićevo pitanje — »Ako se kao mjerilo uzmu objavljeni glazbeni albumi i dužina karijere, čini se da vi u životu ipak niste bili veliki radnik?« — uznemirilo me, a vjerojatno je uznemirilo sve koji poznaju djelo i rad Arsena Dedića. Njega je očigledno uzrujalo, ali on odgovorio je činjenicama: da je snimao ploče i kompakt-diskove, da je skladao za klape, Gabi, Kemala Montena, trenutno za Đorđa Novkovića, da je skladao za televiziju, film i kazalište (glazba za 110 kazališnih predstava!), te da je objavio četrnaest knjiga pjesama.

Možda ovakvo nabrajanje Dedića-neradnika nije zvučalo dovoljno uvjerljivo. Na stranu njegova djelatnost na području zabavne glazbe za koju svi znamo (znamo i za njezinu kvalitetu i njezinu kvantitetu), ali činjenica jest da Arsen Dedić ne može ne raditi. Radio je od početka karijere, još za vrijeme studija, svirajući, skladajući, prepisujući note, prevodeći strane stihove (Gershwina, Endriga, Paolija), pišući vlastite tekstove, pjevajući u različitim vokalnim sastavima (Prima, Syrinx, Zagrebački vokalni kvartet, Melos)... Istodobno je objavljivao tekstove i pjesme u »Poletu«, splitskom »Vidiku« i u zagrebačkim »Prisutnostima« nastojeći uza sav taj posao završiti dva studija — Muzičku akademiju i studij prava. Kada se sve to zna, je li primjereno pitati »Jeste li nesiguran čovjek?« i objasniti pitanje činjenicom da je Dedić u Zagrebu ponovno upisao završne razrede glazbene škole, premda je srednju muzičku već završio u Šibeniku te primjedbom da je od studija prava ionako odustao, što znači da mu je taj studij (prema Jergovićevu razmišljanju) vjerojatno bio alibi. Kakav to novinar ne vidi svestranost čovjeka s kojime razgovora i njegovu potrebu da se umjetnički izrazi i u književnosti, i u glazbi, pa i u slikarstvu? Da, da, Arsen Dedić je i slikar — što je, doduše, u razgovoru samo natuknuo ironičnom primjedbom (»I da sam slikar, ja bih slikao kao drugi«). No svatko tko je držao u rukama makar jednu od njegovih brojnih zbirki pjesama (Brod u boci, Poesia e canto, Arsen, Zagreb i ja volimo se tajno, Pjesnik opće prakse itd., itd...) to je morao znati. Jer Arsen je u mnoge zbirke pjesama uključio i vlastite ilustracije.

Arsena Dedića upoznala sam kada sam za »Hrvatski filmski ljetopis« pisala esej o njegovoj filmskoj glazbi. Molila sam ga za pomoć pri sređivanju filmografije i — bolje da nisam. Jer pokazalo se da je popisati sve što je Arsen Dedić skladao na području filma i televizijske glazbe (drama, dokumentarnih filmova, dječjih serija i drugog) bio gotovo veći posao od pisanja samog eseja (koji je po broju kartica bio pozamašan). Više od pedeset filmskih partitura, među kojima 34 za igrane filmove (Vlak u snijegu, Glembajevi, Povratak Katarine Kožul, Karneval, anđeo i prah, Stela, Vlakom prema jugu...) te tridesetak televizijskih radova ne brojeći pojedine epizode serija kao što su bili Prosjaci i sinovi, U registraturi, Zagrljaj ili od novijih Pustolovina u Hrvatskoj... Naravno, rijetko se tko sjeti nabrojati sve nagrade koje su ga pri skladanju, pisanju i umovanju zapale, a još su rjeđi oni koji će se uz pusto nabrajanje djela na različitim umjetničkim područjima sjetiti napisati da je Arsen Dedić autorski surađivao i pri stvaranju Filmske enciklopedije.

Kada se sve to zna, kako je moguće Arsenu Dediću reći da u životu »ipak nije bio veliki radnik« (inače Arsen trenutno sklada glazbu za šest kazališnih predstava, piše pjesme za »Vijenac«, a sigurna sam da i slika (za sebe i znance) te se »malo igra« s umjetnošću, kako on sam kaže) i predbacivati mu da uza sve to nije završio dva fakulteta nego samo jedan, nazivati ga »diletantom« i uopće ne razumijevati njegov put umjetnika i intelektualca koji je do sada obilježio pola stoljeća glazbenoga, književnog, esejističkog, pa i slikarskog djelovanja?!!! Čudno... smiješno... tragično...

Irena Paulus