Vijenac 198

Glazba

Najbolje operne snimke: Rigoletto

Neponovljivi trio

Najbolje operne snimke: Rigoletto

Neponovljivi trio

Danas, u vrijeme razvijene tehnologije i čudesnih tehničkih mogućnosti, visokih zanatskih dostignuća, velike preciznosti, ali i nedostatka autentičnih, prepoznatljivih umjetničkih osobnosti, sve se češće ponovno objavljuju digitalno obrađene snimke starijeg datuma... Tako je EMI ponovno objavio svoj neponovljivi Rigoletto, sniman od 3. do 16. rujna 1955. u Milanu s uigranim ansamblom Scale, koja je tih godina bila u punom sjaju. Sve se na toj snimci sretno poklopilo. Producent je bio zacijelo najveći majstor tog posla Walter Legge, i okupio je najveće umjetnike operne scene onoga doba kada je riječ o talijanskom repertoaru (a možda i uopće), Mariju Callas i Tita Gobbija. Njima se pridružio tenor slična senzibiliteta, Giuseppe di Stefano. S izvanrednim poznavanjem verdijanskog stila, njegova toliko karakterističnog glazbenog i dramskog luka, s mnogo ljubavi i poleta vodio ih je veliki majstor dirigentskog štapića Tullio Serafin. I nastala je sjajna, iznimno muzikalna izvedba, živa, uvjerljiva, potresna, pregledna i jasna, majstorski razrađena i dorađena, s nužnom glazbenom dramatikom i izvrsno profiliranim likovima, jednom riječi veliki teatar u najboljem smislu riječi, jer nemojmo smetnuti s uma da opera nije samo glazbena kategorija. Ne tvrdim da se Rigoletto ne može možda bolje (ili ljepše) pjevati, ali čvrsto sam uvjerena da nitko nije u tolikoj mjeri uspio biti Rigoletto, Gilda i Vojvoda kao što su to ovi njegovi tumači, a teško je naći i dirigenta koji bi vjernije od Serafina dublje zašao u samu bit djela. Iako je prije ovoga snimanja Maria Callas Gildu pjevala samo tri godine prije u Meksiku, donijela je taj lik u svoj njegovoj bogatoj emotivnosti, toliko različito od do tada uobičajena plošnog jednodimenzionalnog pristupa. Prava je šteta što je nije trajno uvrstila u repertoar! Rigoletto je, pak, bio krunska uloga u Gobbijevu repertoaru, ali njih dvoje tako savršeno surađuju — što je u ovoj operi slijeda sopransko-baritonskih dueta neobično važno — da se čini kao da su godinama u njoj zajedno nastupali. Upravo je nevjerojatno što sve postižu svojim vrhunskim muzikalitetom i osebujnim glasovima, u kojima ima više od standardnog poimanja ljepote. Kakvo bogatstvo nijansi! Kakva osmišljenost svake fraze, pa i svakoga sloga! Na Di Stefanovo pjevanje kritičari uvijek imaju poneku zamjerku, iako mu ne mogu zanijekati ljepotu glasa, muzikalnost i samo njemu svojstvenu strast i zanos kojima je osvajao. I on je interpretirao a ne samo pjevao pa skladno dopunjuje taj već povijesni trio, kojemu dugujemo neke od najboljih tonskih zapisa talijanskih romantičnih i verističkih opera.

Marija Barbieri

Vijenac 198

198 - 4. listopada 2001. | Arhiva

Klikni za povratak