Ne pušta se iz ruku

Ne pušta se iz ruku

Ivo Brešan, Astaroth, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2001.

Premda se po onome što čitamo i gledamo u medijima ne bi moglo zaključiti da postoji hrvatska književnost izvan FAK-a, situacija na proznom terenu ipak je bitno zanimljivija, pa uključuje recimo i veterane hrvatske dramatike, posljednjih godina odmetnute u vitalne prozne pisce. Eto, Ivo Brešan, zadužio je hrvatsku dramu u drugoj polovici 20. stoljeća kao malo tko, da bi se posljednjih desetak godina (uz pisanje filmskih scenarija) uglavnom posvetio prozi. U vremenima književnosti u kafićima i na festivalima Ivo Brešan (koji uostalom već desetljećima svoja djela prije objave vrlo dinamično čita u uskom prijateljskom krugu) izdao je i svoj treći roman, Astaroth.

Izazivanje kaosa

Faustovski motiv, jedan od najupornijih i najobrađivanijih motiva književnosti zapadnoga kruga, čest je i u Brešanovu dramskom djelu (u Nečastivom na filozofskom fakultetu i Ledenom sjemenu), a u Astarothu je — vjerojatno i zahvaljujući paklenim događajima posljednjih desetak godina — uobličen u politički roman iz suvremene hrvatske, pa i svjetske povijesti. Brešan uspostavlja, preciznije otkriva, sustav zla koje vlada svijetom. Pakla, onakva iz Dantea nema, baš kao ni raja, pitanje Boga je upitno, ali postoji Ljubav, a Astaroth je, paradoksalno, i na jednoj i drugoj strani. Svijet nije borba Dobra i Zla, nego Astarothovo izazivanje Kaosa ubacivanjem svojih ljudi koji su s njim potpisali fatalni ugovor. S obzirom na tradiciju faustovskog motiva Brešan unosi mnoge nove elemente, ali i postmodernistički koketira s književnim viđenjima Marlowea, Goethea ili Manna, koristeći se njima citatno, ali povremeno se i ironično odnoseći prema njima.

Kip u Saboru

Roman počinje smrću glavnog junaka Martina Borasa, ugledna ostarjela građanina neposredno prije drugog svjetskog rata, čovjeka koji je proveo ugodan i bogat život, zahvaljujući davno potpisanom ugovoru s paklenom silom. Sljedećih šezdeset godina, do vremena koje danas živimo, Boras će u različitim tijelima i s novim identitetima sudjelovati u stvaranju hrvatske povijesti, točnije, izazivanju kaosa u njoj, kao dozapovjednik Ustaške nadzorne službe, partizanski komesar, hercegovački franjevac, drvena skulptura (!), postavljena na pravo mjesto kako bi mogao pratiti što se događa za vrijeme hrvatskog proljeća u Saboru, te ustaški emigrant u Njemačkoj uoči pada Berlinskog zida i početka nove povijesne epohe. Nakon toga Astarothov službenik biva prebačen na novi stupanj suradnje s paklenim silama. Postaje multiplikant, vražji sluga koji istovremeno može biti na više mjesta pa će biti oficir JNA koji omogućuje okupaciju Vukovara, vražji poslanik u odori HVO-a koji pokreće napad na Ahmiće (!) ali i križar na Bliskom istoku, seljak izdajica u Klisu za turske opsade i, uopće, sluga vraga i njegovo oruđe u mnogim napetim stanjima svjetskih kriza čija je zadaća da stvari krenu u najgorem mogućem smjeru.

Astaroth je demon politike (»zato svatko tko se nje laća, bez obzira iz koje pozicije, njega zaziva i njemu utire put«), a Brešanov roman osmišljava užasan i gotovo nepobjediv sustav Zla neograničene moći. Ima li onda svjetla u tunelu? Ima, slaba, ali postoji, što će Boras otkriti na samom kraju.

Novi Brešanov roman sigurno će izazvati reakcije, on svojim tezama i stajalištima ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Tuče jednako po ustašama, partizanima, crkvi i komunistima, Udbi i našoj stvari, roman će smetati i političkoj desnici i ljevici (jer svi su ionako u istoj službi demona politike koji ne bira sredstva), crkvi (»Klanjam ti se, oče i gospodaru Astarothe! Ti si jedini Bog i nema drugoga Boga osim tebe«), uopće svim fanaticima ideje, vjere ili ideologije. Roman ipak nije anarhistički, duboko je human, ali i bolan, koliko je uostalom bolno vrijeme koje živimo.

Zabavno i mračno

Ivo Brešan sigurno nije na onoj prvoj fronti mladih hrvatskih književnih lavova čiji broj predstavljanja, intervjua i javnih čitanja vlastitih djela nadilazi broj stranica koje su napisali, ali je u njegovoj prozi špirita, duha i dinamike kakve nova generacija može samo poželjeti. On u svom izrazu jest tradicionalist, ali njegov pogled na zbilju i ono što zapravo stoji iza nje zadivljuje modernošću pa je iz takve vizure nedavni teroristički napad na Ameriku posve očekivan, gotovo najavljen.

Ukratko, Ivo Brešan jednako je vješt pripovjedač kao što je i dramatičar pa je Astaroth — premda se ne pokušava podičiti ni jednim novim ili posebno originalnim književnim postupkom ili tehnikom — roman koji se ne pušta lako iz ruku. Ovo zabavno, ali i mračno štivo mnogima će se zaista pokazati kao jedino logično objašnjenje događaja u hrvatskoj povijesti i politici u posljednjih šezdeset godina.

Jasen Boko