Napeto, kratko i jasno

Napeto, kratko i jasno

S. E. Hinton, Autsajderi, prev. Vlado Opačić, Sysprint, Zagreb, 2001.

Kategorija romana za mlade već po nezavidnu položaju između književnosti za djecu i one za odrasle, te potrebi da se temom i pristupom svidi osjetljivoj čitateljskoj populaciji, a ujedno uspije i u iznošenju nekih poruka što će pozitivno utjecati na njihov svjetonazor i uspostavu vrijednosnih sustava, književna je zadaća koju, ako govorimo o kvaliteti, nije lako ispuniti. Još je zanimljivije kad se tog posla prihvati osoba koja godinama odgovara svojoj potencijalnoj publici, što je slučaj upravo s ovim romanom. S. E. Hinton svoj je prvi roman Autsajderi napisala sa šesnaest godina, dobivši za njega nagrade, i pribavila mu status kultnog djela za mlade. Unatoč pridjevu kultno, mladost autorice i u ovom je slučaju bila i prednost (pridonijela je autohtonosti u generacijskom smislu pa u romanu nema često odveć očigledna truda odraslog pisca da se svidi i da misli na način mlade osobe), ali i nedostatak, koji se očituje ponajprije u očekivanim početničkim nezgrapnostima.

Rocka Billy priča

Priča je ispričana kroz fokus četrnaestogodišnjeg dječaka neobična imena Ponyboy, koji nakon smrti roditelja živi sam s braćom, pomalo prepušten ulici, pripadajući subkulturnoj skupini tzv. greasera. Kad se nakon jednog od brojnih sukoba s protivničkom skupinom dogodi ubojstvo, Ponyboy, tražeći izlaz u bijegu s prijateljem, biva suočen s nizom događaja koji će ubrzati njegovo odrastanje. Vrijeme radnje smješteno je u pedesete godine prošlog stoljeća, i roman obiluje svim elementima potrebnim da se ispriča tipična američka rockabilly priča. Čitav accessoire rockabilly-ikonologije — od briljantina, odlazaka u autokino, dobrih djevojaka cheerleaderica koje se nepogrešivo zaljubljuju u loše momke, od glavnih frajera u bandi do onih plahih koji izvuku deblji kraj, uz nepremostiv sukob greasera i šminkera kao okosnice radnje — uporabljen je u ovom djelu. Iako ta obilježja neće biti toliko bliska današnjem mladom čitatelju koji odrasta u doba u kojem ne postoji potreba za tako strogo odijeljenim subkulturnim skupinama i s prilično nejasnijim i manje čvrstim svjetonazorima, ono što prethodi svim prikazanim sukobima i određuje razmišljanja i postupke likova zapravo i do danas ostaje isto. Uvjeti života u urbanom prostoru, podjela na bogate i siromašne ili opozicija zapad-istok javljaju se kao tema na dubljoj razini romana pa unošenje socijalne problematike, kao i prikaz psihologije raznih skupina mladih, oblik ovoga napetog avanturističkog romana raslojava i produbljuje u nekoliko smjerova.

Tematski uspjela obrada

Stil kojim piše S. E. Hinton jednostavan je, gotovo filmski prikaz događaja, razmišljanja i emocija likova, bez prevelikih objašnjenja, što odgovara željenu postizanju napetosti i samoj situaciji u kojoj likovi — što zbog svojih godina, što zbog nedostatka roditeljske ljubavi — i nemaju prilike dublje sagledati ono što se događa oko njih i u njima. Prikaz je to odrastanja u nepovoljnim uvjetima, suočavanja mlade osobe s vlastitim neosviještenim mislima i emocijama. No, brojna mjesta u romanu ipak podliježu šablonskim rješenjima, svojevrsnoj plošnosti u kreaciji likova, kao i ponegdje banalno sročenim moralnim porukama. Djelomično će to i odgovarati priči — do one mjere u kojoj ona zadržava naivnost pedesetih, no kad pokušaje prelaska na dublje i ozbiljnije teme (nasilja, promjene stavova nekih protagonista) ne prati i spretnost u izlaganju, to dovodi do stanovite disproporcije koja može zasmetati.

Bez obzira na to, ovom se romanu ne može poreći stanovita snaga, koja proizlazi iz iskrena i neposredna prikaza (potencirana i govorom u prvom licu) dječačke senzibilnosti i neprestanih smjena emocija, no još više iz suočavanja djetinjega pogleda na svijet s istim tim svijetom u kojem vladaju prilično okrutna pravila preživljavanja: likovi koji uživaju u čokoladnom mlijeku i Pepsi-Coli istodobno su suočeni s ubojstvom, dječji strahovi i mašta kontrapunktirani su nasilju i kriminalu. Narušena nevinost istodobna s naivnošću i nezrelošću likova što im ne omogućuju ispravno postavljanje vrijednosti, humanost koja ostaje neosviještena — sve su to odnosi koje prepoznajemo i danas, kada su često prošireni i izvan okvira koji čini neka subkulturna skupina. Snaga je i u prikazu dječačke slike svijeta koja se pod utjecajem naglih promjena mijenja i preoblikuje. Ponyboy na početku vjeruje da postoje samo dvije vrste ljudi na svijetu — dobri i loši, a u svijetu njegove četvrti (koja za njega i jest jedini svijet, sve dok ne bude prisiljen pobjeći iz grada), njih predstavljaju dvije spomenute protivničke skupine. Crno-bijela podjela, okrutna, ali jednostavna, postupno se ruši. Ponyboyeva zbunjenost činjenicama da među lošima ima i onih koji nisu samo loši, a i da dobri mogu činiti loša djela polako prerasta u spoznaju o razlikama koje čine pojedince, osposobljujući ga da uoči nijanse, ali i slojevitost svijeta u kojem živi. To je istodobno vrlo dojmljiva strana romana, a odnos prema individualnosti i njezino poticanje — kao nužna poučna strana — dovode do toga da na kraju prevlada optimistički aspekt.

Ukratko, Autsajderi su pomalo nezgrapno, ali iskreno napisano djelo, kojemu zbog mladosti spisateljice svakako treba progledati kroz prste. Napeta priča, smjene emocija, jasnoća i kratkoća izlaganja te privlačna neposrednost zasigurno će privući širi krug mladih čitatelja.

Ljubica Anđelković