Nalog srca, moć imaginacije

Nalog srca, moć imaginacije

Jaka iskupljujuća katarzičnost finala filma Dečko kojem se žurilo Biljane Čakić-Veselič retroaktivno ranijim činovima djela daje posve drugi smisao

Nastavlja se intenzivan život 52-minutnog dokumentarca Dečko kojem se žurilo autorice Biljane Čakić-Veselič (u proizvodnji zagrebačkog Factuma). Nakon što je osvojio sve što se dalo osvojiti na jubilarnim, desetim, Danima hrvatskoga filma, Biljanin je film pobijedio i na međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Dubrovniku, a dojmio se i publike u Motovunu; ovih je pak dana postao našim kandidatom za Oscara u dvjema kategorijama (režija, producentura).

Početkom rujna bio je prikazan i na trećoj Školi medijske kulture u Trakošćanu — tamo gdje se, umjesto priznanja i nagrada, ponajveća pozornost obraća medijskim načelima i postupcima svojstvenim za pojedinačna filmska djela; i upravo se u tom prostoru maksimalnog uvažavanja filma — svih oblika, žanrova, tehnologija i duljina — pokazalo da Dečko kojem se žurilo baš nipošto nije ostvarenje tek za jednokratnu uporabu; dapače, ona njegova iznenađujuće dojmljiva projekcija na Danima ne samo što nije stigla potrošiti golemi intimistički naboj nesvakidašnjeg filma, nego je u opetovanu komornom gledanju to djelo čak dobilo na osjećajnoj i spoznajnoj sugestivnosti.

Tri čina

Prihvativši se vrlo teške režiserske zadaće — da dokumentaristički vjerodostojno ustanovi što se dogodilo s njezinim dvadesetogodišnjim bratom Ivanom koji je nestao već u prvim danima rata u Hrvatskoj — autorica nije pristala da joj u gradnji tog duboko osobnog filma — posuta svakojakim zamkama — brat i njezina duboka tuga zbog njegova nestanka — budi univerzalni alibi za moguće artikulacijske dvojbe i nedorečenosti. Dakako, bio je to čin osobite hrabrosti nad kojim je, s jedne strane, visjela kob neizvjesnosti (hoće li i zaista saznati što se dogodilo s bratom), a s druge imperativ da — pokoravajući se nalozima srca — uspješno nadzire sentimentalno i patetično, a oslobađa imaginativno...

Film implicite uvažava klasičnu podjelu na tri čina. Onaj prvi uvodni — gotovo isključivo s pomoću sačuvana filmskog i video-materijala — govori o vinkovačkoj obitelji Čakić; o Biljaninu djedu koji je nestao potkraj Drugoga svjetskog rata i o baki koja ga je čekala do posljednjega dana, o tolerantnim roditeljima i o sitnim tipično dječjim svađama između nje i njezina živahna i zafrkancijama sklona mlađeg brata Ivice u bezbrižnu vremenu odrastanja...

Tu montažno iznimno fino izbalansiranu i na mahove zaista duhovitu dionicu filma — kadšto protkanu odmjerenim autoironičnim komentarom — grubo odmjenjuje ona iznenadna nailaska rata, koji će neilosrdno dokinuti idilu uravnotežena obiteljskog života; dečko kojem se žurilo, Biljanin Ivan, tek što je sklopio brak i dobio djetešce već hita u obranu grada, u najžešće okršaje...

Traganje za uporištem

Autoričina nadahnuta reinterpretacija duha vremena — tako daleka od indokrinacijskog diskursa — utječe se sugestibilnosti intimističkog načela; Biljana se — saznajemo — i sama osjeća poput nasilno otrgnute čestice koja uzalud traga za nekim novim osjećajnim i općenito životnim uporištem... Ali, što god radila, kamo god krenula — u njezinim će se rukama ili u rukama njezinih prijatelja (brojnih snimatelja) naći kamera koja će, izravno ili neizravno, svjedočiti i o njezinim pokušajima da se orijentira u naopaku vremenu; elektronska vrpca pamti onaj njezin angažman da, u svojstvu ratne reporterke, svjedoči o zbivanjima s ratišta, ali i pokušaje da na nekim ruševinama što ih je rat ostavio atikulira lirsku pričicu; nešto sofisticiraniji elektronski uređaji, no kadšto i oni filmske kamere upamtit će i njezine pokušaje da za — mirnodopski ugodna — studijskog boravka u Danskoj i sama izradi neki karakteristični studentski film... No, njezin će se odnos spram sveprisutnosti snimateljskih uređaja stubokom promijeniti kada shvati da joj te naprave neće biti od osobite koristi sve dok — baš pomoću njih — ne pokuša odgovoriti na temeljna pitanja: Što se dogodilo s njezinim Ivanom i gdje je?!

Čovjek koji po prvi put gleda Dečka kojem se žurilo mogao bi se uplašiti od prizora u drugom činu. Nikada nije baš bilo lako gledati poluraspadnuta ili sasvim neprepoznatljiva trupla izvučena iz bunara, zabačene jame ili masovne grobnice, kako li je tek bilo Biljani, koja je — u tom podzemnom gradu s nepoznatim brojem mrtvih — pokušavala ući u trag bratu! Monotoniju tegobnih i bezuspješnih forenzičarskih pretraga poremetit će tek prizor u kojemu je kamera uhvatila jeziv trenutak kada je neki nesretnik prepoznao svoga mrtvog sina...

Ratom razorene žene

Tek u trećem činu njezina kamera, napokon, nalijeće na ljude koji pouzdano znaju da je Ivica poginuo i da je pod zemljom... Razgovor koji je — na nekoj pustoj cesti i u prostoru razrušenih kuća — krenuo posve neobavezno i u tonu lagane zafrkancije, iznenada se promeće u strašan, duboko sugestivan iskaz u okršajima izgorjela mladića (samo bi ga nova ratna situacija mogla održati na životu, kaže) i ratom razorene žene (više ne može otrpjeti kada s proljeća mladice propupaju, govori).

A Biljana? Zna da je u njezinu filmu napokon na scenu stupio glavni dramaturg svakoga velikog dokumentarca — život sam. Vidi da na usta ugasla života progovaraju ljudi koji su tek prividno nadživjeli svoje ratne drugove...

Tražeći brata naišla je na one koji ostavljaju dojam kao da su živi zakopani... Tražeći svoga Ivana otkrila je još strašnije oblike ljudskih ostataka...

U potresnoj antologijskoj sekvenci, koju je Biljana iznjedrila i s čijom se oslobođenom životnom silinom i te kako znala nositi, dogodio se onaj mirakul kada se dokumentarac, ne gubeći ni u jednom trenutku primarnu artikulacijsku orijentaciju, uspijeva osloboditi sputavajućih utega zbilje, kada emanira svoju bit.

Jaka iskupljujuća katarzičnost finala filma Dečko kojem se žurilo Biljane Čakić-Veselič retroaktivno ranijim činovima djela daje posve drugi smisao.

I zbog toga Biljanin film treba gledati više puta.