Nakladništvo ne može bez autorske agencije

Nakladništvo ne može bez autorske agencije

Frankfurt je mijenjao svoj duh kroz tehnološku revoluciju i on danas više nema onaj isti značaj kao što je imao nekad kad ste morali stvari dogovarati osobno, u doba kad su se za sve ugovore morale razmijeniti papirnate kopije. Gotovo da se sva ona pompa koju je prije nosio Frankfurtski ili bilo koji drugi sajam knjiga na neki način izgubila

S jednim od najuspješnijih hrvatskih nakladnika, direktorom Algoritma Nevenom Antičevićem, razgovarali smo u povodu Frankfurtskog sajma knjiga o svim pitanjima vezanim uz knjigu, od uvjeta njezine izrade, prijevoda, prodaje u knjižarama, otkupa za biblioteke do ponude na sajmovima te o uvjetima rada pisaca, prevodilaca, nakladnika i knjižara u Hrvatskoj i u svijetu.

Kakvo je značenje Frankfurtskog sajma knjiga danas, u dobu globalne informatičke povezanosti? U čemu je on izgubio svoju važnost a u čemu će uvijek biti nezamjenjiv?

— Mislim da Frankfurtski sajam treba promatrati s povijesne strane. Sajmovi knjiga nastali su zato što su u uvjetima kada svjetske komunikacije nisu bile na današnjoj razini ljudi morali naći licem u lice da bi razmijenili informacije i iskustva. Frankfurt je nekad bio središnje mjesto na kojem su se nudili novi naslovi i potpisivali značajni ugovori i uvijek je bio popraćen medijskom pompom. No, svijet oko nas mijenja se vrlo brzo. Promjena pod utjecajem tehnologija polagana je i mi prolazimo kroz nju, a da je nismo ni svjesni. Na isti način i Frankfurt je mijenjao svoj duh posredovajem tehnološke revolucije i on danas više nema isto značenje. Danas je Frankfurt samo mjesto gdje se ljudi sreću i razmjenjuju privatne informacije, to je mjesto gdje se nalaze stari prijatelji, pa se u razgovorima rađa i neka ideja koja se nakon Frankfurta može realizirati.

Gotovo da se sva pompa koju su prije nosili sajmovi knjiga izgubila. Frankfurtski sajam bio je najveći i najvažniji, barem za nas europske izdavače, a s obzirom da je dolazilo mnogo Amerikanaca, gotovo i na svjetskom nivou. Danas toga praktički nema. Zašto onda ljudi uopće idu na knjižne sajmove? Frankfurt objavljuje svoj katalog izlagača, a taj katalog je neka vrst Tko je tko u svijetu izdavaštva i, ako niste u tom katalogu, ne postojite za svijet izdavaštva. Većina ljudi i ide na sajam radi kataloga, jer je katalog jedna vrsta osobne karte izdavača. Efekti tog pojavljivanja različiti su za različite izdavače koji dolaze s različitim idejama. Neki izdavači dolaze prodavati, neki kupovati, neki autori dolaze sami sebe prodavati, ili riješiti neke konkretne stvari usmenim putem, ali u načelu sve te stvari možete riješiti telefonom ili telefaksom. Gotovo da u svijetu opće globalizacije velikog sela geografske razlike postaju nebitne, i bez obzira da li netko živi u San Franciscu ili Zagrebu, sve je rješivo.

Koliki je stvarni učinak boravka hrvatskoga nakladnika u Frankfurtu? Je li to više stvar ugleda nakladničke kuće i koliko se tamo danas sklapaju konkretni poslovi, od plasmana vlastitih proizvoda do kupnje prava za nove zanimljive naslove?

— Radi dokazivanja svog identiteta u Frankfurtu se morate pojaviti, i Hrvatska se također mora tamo pojaviti, jer zemlja koja se tamo ne pojavljuje u kulturnom smislu ne postoji. Naši izdavači koji se, recimo, bave publicistikom, prijevodnom ili domaćom, pa izlaze na to tržište kao kupci ili s domaćim naslovima koje onda nude poslovnim partnerima kao prodavači, mogu tamo na licu mjesta vidjeti knjige, naći agente i slično.

Kakva je situacija s ponudom hrvatskih autora? Što bi država mogla napraviti da potakne njihov plasman?

— Tu je situacija malo problematičnija. U nas je nuđenje knjiga prepušteno izdavaču ili autoru samom. Hrvatska nema autorsku agenciju koja bi se sustavno brinula za hrvatske izdavače i za njihov plasman u svijetu. Sve zemlje koje imaju malo izdavaštvo i male jezike teško probijaju jezičnu barijeru. Sva anglofonska literatura u daleko je povoljnijem položaju jer cijeli svijet govori engleski. Ako tražite da netko prevede s mađarskog na švedski, takvih ljudi je mnogo manje i manje je talenta i ti prijevodi nisu jednako kvalitetni kao engleski. Tu je posebno važna inicijativa cjelokupne državne zajednice, kojoj je u interesu promicanje vlastite kulture.

Naši autori često ovise samo o izdavaču ili o vlastitim vezama, recimo, poznaju nekog malog izdavača u Njemačkoj koji uzme i objavi njihov naslov, i naravno da je to izvrsno. No ono što bi trebalo napraviti, što bi bio kulturni iskorak u svijet i za što je Frankfurt divna pozornica po mom mišljenju je i plasman naših autora. Vi ne možete vlastitog autora plasirati vani samo tako da kažete kako je to odlična knjiga, makar ona bila bolja od knjige dobitnika Pulitzerove nagrade. Dodatan je problem što u nas nema međunarodno relevantne književne nagrade. Prevesti knjigu na francuski, engleski, njemački vrlo je skup proces koji izdavač sam ne može pokriti. Dobar prijevod na strani jezik stoji dvadeset do trideset maraka po kartici i, ako imate tristo strana, to je devet tisuća maraka.

Bojim se da taj iznos od čiste zarade domaćeg autora nema gotovo nitko ili možda vrlo rijetki. To bi funkcioniralo da se autor odrekne svojih autorskih prava u korist izdavača, pa se izdavač prvo namiri iz tih troškova. Drugi narodi to rade na drukčiji način, oni imaju nacionalne autorske agencije koji se bave plasmanom najboljih radova iz tog govornog područja, zatim ih država sufinancira da se prevode na strane jezike ili barem djelomično prevode, pa se onda takvi prijevodi plasiraju vani, i to je posao u kojem objektivno nema neke velike zarade ukoliko vam se ne zalomi bestseler. Agencije sufinanciraju takve prijevode, što znači, ako se nađe strani izdavač koji hoće prevesti knjigu našeg autora na danski, onda ta agencija financira ukupni iznos tog prijevoda, troškova tiska i možda naknadu autoru.

Primjerice, knjiga objavljena u tri tisuće primjeraka imala bi autorsku naknadu tri tisuće dolara i danski izdavač ne mora plaćati autorska prava, nego to onda plaća agencija. Takve aranžmane imaju svi, s Englezima i Amerikancima to ide teže jer oni smatraju da su Bogom dani i da ih ne treba prevoditi, niti trebaju sudjelovati u troškovima. No, za bilo koje djelo koje prevodite s nekog drugog jezika i koje nije ekstremno popularno možete naći sponzora koji će djelomično sudjelovati u troškovima. Mi to pitanje nemamo riješeno. To je spomenuto i u Frankfurtu kad smo ih pitali možemo li mi teoretski biti zemlja partner. Oni su tada pitali imamo li autorsku agenciju. Kad bismo mi bili zemlja partner, oni bi očekivali da u toj godini u Njemačkoj izađe najmanje sto hrvatskih knjiga prevedenih na njemački. Sad shvaćate cijelu apsurdnost ili komiku situacije, gdje ni vlastito izdavaštvo u zemlji nije stimulirano na takvu produkciju, a od nas se traži da ponudimo toliko kvalitetnih romana i onda ih prevedemo na njemački jezik.

Koliko je za neku zemlju i njezine izdavače takav projekt isplativ?

— Kad u Frankfurtu odaberu zemlju partnera, oni od toga naprave predstavu, i onda svi izdavači u Njemačkoj tu zemlju guraju kao udarni element i uz to ide i cjelokupni marketing Frankfurtskog sajma u svim medijima u Njemačkoj, uz intenzivnu prodaju knjiga koje dođu u žarište zanimanja javnosti. Dok je taj proces ostavljen na individualnom naporu autora ili izdavača, on nije profitabilan za izdavača, a za autora teoretski može biti jer on ipak honorar dobije na kraju. No, za domaćeg izdavača ne postoji stimulacija izuzev marketinške, da izdavač može reći da mu je autor preveden na deset svjetskih jezika i da je tiskao veliki bestseler i da izdavač dobije natrag dio tog publiciteta. Novčanih tokova nema, jedino da izdavač uzme agentsku proviziju, odnosno da izdavač igra agenta koji će književno djelo nuditi vani.

Ima mnogo izdavača u svijetu koji kupuju svjetska prava za svog autora, pa ga oni prodaju. Oni autoru plate više u startu, ali od stranih prava se namire i nešto zarade. To su veći izdavači koji imaju male literarne agencije unutar korporacije. Inače literarni agenti egzistiraju samostalno po svijetu i domaći autor koji bi htio objaviti knjigu u inozemstvu trebao bi poslati prijevod te knjige agentu, pa opet padamo na troškovima prijevoda. Netko treba uložiti novac potreban da se knjiga prevede u zemlji. Postoji velik rizik za novac uložen u prijevod na strani jezik bez sigurnosti da će to možda netko kupiti.

To ne hoda kod nas, gdje domaći autori koje možete nabrojiti na prste dosežu rekordne naklade od četiri, pet tisuća komada. Ni u toj varijanti nitko ne postiže takav profit s tim knjigama da bi mogao bez straha investirati u prijevod. Tu imamo gotovo bezizlaznu situaciju koja vapi za državnom intervencijom, jer državi kao našoj treba biti važno da hrvatsku kulturu plasira u Europu i da sebe pokaže ne samo kao državu omeđenu državnim granicama koja ima svoju državnu politiku, lijepu obalu i bogato kulturno naslijeđe s kojim se mi dičimo kao da smo dio Europe. Ono što nedostaje jest da svoju književnu baštinu na jednak način plasiramo kao što plasiramo i vlastiti turizam. često turisti kažu da bi čitali nekog domaćeg autora, ali tog nema.

Koliko bi državu koštalo osnivanje jedne takve agencije?

— Ako želite plasirati roman u inozemstvo, morate prevesti minimalno tri poglavlja knjige da bi strani izdavač rekao da hoće čitati dalje. Ako uzmete da se u Hrvatskoj godišnje objavi sto knjiga domaćih pisaca, ako se ograničimo samo na književne forme, na romane, polovica možda i ne vrijedi, ali je pola u gornjoj polovici produkcije. Da za pedeset knjiga godišnje prevedete trideset strana, to vas stoji četrdeset i pet tisuća maraka, plus porezi i druge stvari — oko sedamdeset tisuća. Za cijeli taj projekt trebate biografiju i sliku autora, sadržaj i prijevod na tri jezika pa dolazimo do cifre od petsto tisuća maraka za kompletnu književnu produkciju te godine.

Od zemlje se očekuje da producira katalog svih svojih autora sa svim djelima, tako da zainteresirani mogu pogledati tko to u Hrvatskoj i o čemu uopće piše, kakav je tip knjiga što se objavljuje. Katalog se mora objaviti u desetak tisuća primjeraka, također stoji pedesetak tisuća maraka i da takvih pedeset knjiga možete plasirati okolo, da morate platiti prava autoru i sufinancirati prijevod — ispada da treba oko milijun maraka, zajedno s plaćama ljudi koji bi tu radili, da se napravi prvi i najvažniji korak za hrvatsku književnost.

Onda funkcija izdavača ne bi bila da nudi prijevode, nego bi trebao samo popularizirati svog autora, a to je ono što većina ostalih i čini na sajmu u Frankfurtu. Norvežani i Nizozemci dobri su u tome, ali oni za to imaju i književne nagrade, kojih sigurno ima više nego u nas ili natječaj koji može dati referenciju knjizi.

Uz to još treba objaviti i kratak sadržaj knjige koji daje inicijalnu ideju.

Smatrate li da je ovogodišnja državna potpora za nastup hrvatskih izdavača u Frankfurtu od osamsto tisuća velika ili mala?

— Kad znate koliki su to troškovi, a sam prostor štanda stoji oko sto tisuća maraka, a tu je i uređenje, onda je relativno malo novca uloženo u program. Morate gledati koliko se taj program radi, tko dolazi na priredbe i predstavljanja. Obično su to hrvatski izdavači koji sudjeluju na izložbi. Ono što dobijete promocijom na hrvatskom štandu eksponiranost je u hrvatskim medijima.

Tamo ne dolaze strani mediji, niti prate što mi promoviramo. Ako tamo sjedite sedam dana i promatrate tko dolazi, vidjet ćete razne posjetitelje, ali zaustavljaju se naši ljudi koji žive u Njemačkoj ili negdje u okolici jer im je to odlična prilika da vide što je novoga. Stranci se baš i ne zaustavljaju, naravno da se posjećenost ne može ni usporediti s gužvom na njemačkim štandovima, ali slično je sa svim drugim štandovima tranzicijskih zemalja: češkim, poljskim, slovačkim.

Koje bi bile vaše sugestije za budući hrvatski nastup u Frankfurtu i što bi trebalo promijeniti?

— Kad bi postojala autorska agencija, ona bi u Frankfurtu trebala svaki dan pozivati grupu izdavača iz pojedine zemlje. Moj plan nastupa u Frankfurtu bio bi u funkciji hrvatskih izdavača, a ne u funkciji medijske pokrivenosti u zemlji. Pripremio bih materijale za hrvatske autore i izdavače, anketirao bih izdavače da vidim tko je zainteresiran za plasman domaćih autora na strano tržište, javilo bi se dvadesetak izdavača sa svojim autorima, pa bih organizirao mali katalog naših pisaca, na recimo francuskom, i taj katalog promovirao bih na francuskom štandu. Eminentnim francuskim izdavačima na malom domjenku predstavio bih hrvatsko izdavaštvo u protekloj godini. Svaki bih dan pozivao drugu skupinu izdavača iz druge zemlje i organizirao susrete s autorima, gdje bi oni u neposrednom kontaktu mogli upoznati te ljude i zainteresirati se za njih. Mislim da bi efekt toga bio daleko veći od predstavljanja bilo kojeg skupog izdanja ili velike monografije za koje samo hoćemo reći hrvatskoj javnosti da smo ih predstavili u Frankfurtu.

Što Frankfurt znači za Algoritam?

— Osim što izdaje mnogo knjiga Algoritam trajno uvozi strane knjige, pa je za nas to čisto poslovni sajam gdje održavamo kontakte i dogovaramo poslove. često s našim poslovnim partnerima odemo na večeru, da se malo bolje upoznamo, a kad poznanstva prerastu u privatna, onda vam to olakšava svakodnevno poslovanje s tim ljudima.

Algoritam ima i nakladničku i knjižarsku djelatnost, možete li usporediti probleme i prednosti jednog i drugog danas?

— U Hrvatskoj je situacija drukčija nego igdje u svijetu. U svijetu imate podjelu djelatnosti i vrlo jasno se zna tko je izdavač, tko je knjižar, a tko trgovac. Ta horizontalna specijalizacija u svijetu se razvijala od Drugog svjetskog rata vrlo intenzivno. Okrupnjavanje i specijalizacija trend je u svjetskom izdavaštvu. U nas, nažalost, zbog naslijeđa prethodnog sustava dolazilo je do okrupnjavanja po vertikali, što znači da je izdavač ujedno imao i knjižarsku mrežu, veleprodaju i maloprodaju, odnosno cijeli lanac od vrha do dna. U devedesetim godinama vertikalna orijentacija imala je daleko više smisla. U uvjetima općeg neplaćanja i nelikvidnosti i svih ostalih problema, mnogo je značilo svakoj izdavačkoj kući da ima nezavisan izvor dotoka gotovine i maloprodaje, da ne ovisi o drugima, jer ako ste ovisili o drugima, mogli ste vrlo lako otići u stečaj zato što pravni sustav nije mogao jamčiti brzu naplatu dugovanja.

U takvu legalnom okruženju bilo je dosta teško ostvariti horizontalnu specijalizaciju. Stoga su sve vodeće tvrtke u državi izdavači s lancem knjižara, a to ne valja. Algoritam nije iznimka u tome, i mi imamo vertikalnu integraciju i ja nisam odveć zadovoljan time. Nisam nezadovoljan rezultatima tvrtke, ali načelno, kao ekonomist, izdavač i osoba koja se time bavi godinama, volio bih vidjeti okrupnjavanje na razini horizontalne integracije. često se u razgovoru sa strancima susrećem s tim problemom, oni me pitaju postoji li neki veletrgovac u Hrvatskoj. Naravno, takva partnera veletrgovca nema, to je problem, povijest našega distributivnog centra knjigom duga je i bolna, ali nije izolirana.

Slično je bilo i u Bugarskoj, Rumunjskoj itd. Soroseva fundacija u Rumunjskoj napravila je pokus s financiranjem tvrtke koja je htjela postati veletrgovac, distributer knjigom. Nisu imali knjižaru, nego samo skladište, kamione i distribuciju. Taj projekt bio je jako velik, investicija je tražila nekoliko milijuna maraka koje je Soros donirao da pokaže da to može funkcionirati. Nisam pratio kako je taj projekt završio, ali mogu reći da su na Zapadu začuđeni našim sustavom i voljeli bi u nas vidjeti svoj sustav. Bez pravne regulative koja bi omogućila redovito plaćanje, to je nemoguće.

Kako gledate na sadašnji sustav državne potpore knjizi?

— Mi sve knjige, pa i one hrvatskih autora, objavljujemo bez potpore države, jer je sustav potpora po meni nakaradan. Državna potpora knjizi trebala bi biti izražena samo kroz financiranje biblioteka, mislim da bi se trebala zadržati na tome a ne financirati izdavače. Izdavaštvo je po svjetskoj definiciji i kulturna i ekonomska djelatnost.

Definicija knjige kao kulturno-ekonomskog dobra treba imati svoju težinu. Po mom mišljenju trebala bi se manifestirati tako da država stimulira autora da piše, ako ni zbog čega drugog, onda zbog kulturnog identiteta zemlje. Tu treba i stati, ne treba stimulirati izdavače. Ako je djelo u redu, onda je izdavačev posao da knjigu objavi, marketinški dobro obradi, proda i zaradi. Mjesta gdje država može intervenirati jesu porezi, gdje naša država jest intervenirala, ukidanjem PDV-a od dvadeset i dva posto za izdavaštvo. Država također stimulira pismenost stanovništva školskim sustavom, obrazovanjem i kulturom, ali i na taj način da stimulira javne knjižnice. Biblioteke moraju biti te koje imaju obilje knjiga, gdje ljudi mogu jeftino doći do knjiga i čitati ih.

U knjižnicama rade visokoobrazovani ljudi, čiju je izobrazbu država itekako financirala, većina je završila i postdiplomski studij. Kad je već stvorila toliko kvalificiranih ljudi koji su posvetili život tome da znaju izabrati knjige koje nude čitateljstvu, onda ih treba pustiti da oni te knjige i biraju. Njihove su ruke trenutno svezane nestašicom novca. Svjestan sam mogućnosti države u ovim uvjetima. Dok ljudi žive bez struje, vode i krova nad glavom, ne treba slijevati milijune kuna u biblioteke. Što sve vrijedi ako čovjek nema novca ili mora raditi dvanaest sati na dan da preživi; taj čovjek nema vremena da čita.

Kad se srede osnovni preduvjeti i popravi ekonomsko stanje, onda bi trebalo baciti težište na to da se pitanje pismenosti rješava obrazovanjem, ali i većom dostupnošću knjiga u bibliotekama. Ako odete u videoteku pa tražite novi hit, pa oni kažu nema ga, možete se pribilježiti za sutradan. Ako videotekar vidi da mu je red čekanja velik, nabavit će dvadeset kaseta, dok biblioteka nije komercijalna ustanova koja to radi. Ima načina da se to riješi, recimo da je posuđivanje knjiga besplatno osim za novitete za koje se naplaćuje neka minimalna pristojba, pa se onda iz tog biblioteka dodatno financira.

U nekim zemljama knjižnice ne kupuju odmah velik broj primjeraka, ali se knjiga nakon dvadeset čitanja baca i onda se nabavlja nova. Izdavač profitira na učestalosti čitanja svojih knjiga. Govorimo o sustavima koji su potpuno stabilni i normalni i u kojima je financiranje riješeno.

Od koga bi knjižnice trebale kupovati knjige?

— Po mom mišljenju trebale bi kupovati knjige od lokalnih knjižara. To je način na koji bi država mogla vratiti dio novca u knjižarsku branšu. Ministarstvo kulture trebalo bi propisati svim bibliotekama da se ne smiju opskrbljivati kod izdavača nego u lokalnoj knjižari. Trenutna je situacija takva da izdavači prodaju knjige bibliotekama s rabatom. To je popust koji izdavači daju bibliotekama, a neki ih i ne daju. Bibliotekarima je posao da najbolje servisiraju svoje članstvo, a najbolje će to učiniti tako da što jeftinije kupe robu. To se pojavljuje kao subjekt na tržištu, umjesto da postoji jasan propis da biblioteka mora platiti knjigu, njezinu katalošku cijenu, i da je kupuje u knjižari.

Takav sustav rada bio bi pravedniji prema knjižarama jer bi ih na neki način natjeralo da imaju sve, da konkuriraju lokalnoj biblioteci ponudom i kvalitetom usluge, ne cijenama. Na taj način država bi stimulirala i nastajanje dobro opskrbljenih knjižara, a izdavači ne bi gubili ništa, jer bi oni rabat koji daju bibliotekama ionako davali knjižarima. S izdavačkog stajališta ne bi se ništa mijenjalo, ali s državnog stajališta promijenilo bi se jer bi to državu nešto više koštalo, ali bi uvelo reda u sustav opskrbe. Izdavač biblioteci daje rabat, ali država je ona koja profitira, to vam je skriveni porez jer državi dajete jeftiniji proizvod nego što biste ga dali ikom drugom. U normalnom sustavu gdje država funkcionira toga ne bi smjelo biti.

Biblioteke ne bi smjele kupovati knjige u veleprodaji, nego u maloprodaji, kao što ne mogu kupovati papir za brisanje ruku u tvornici papira, nego u prodavaonici.

Mogu li hrvatski pisci biti profitabilni, odnosno njihove knjige, ako se objavljuju bez potpore države?

— Hrvatski pisci i profitabilnost čista su matematika. Ako je prosječna plaća hrvatskog intelektualca tisuću maraka neto, odnosno dvije tisuće maraka bruto, prosječni intelektualac stoji poslodavca godišnje dvadeset i pet tisuća maraka. Vi biste rekli da bi pisac morao zaraditi barem dvadeset i pet tisuća maraka godišnje bruto. U svijetu se smatra da je normativ jednog pisca da radi godinu dana jednu knjigu, odnosno svaki dan u prosjeku napiše jednu jedinu stranu i to je sve što se od njega očekuje. Za tu jednu stranicu dnevno treba dobiti prosječnu plaću, za to bi njegov udio od prodaje trebao iznositi dvadeset i pet tisuća maraka, dakle sto tisuća kuna bruto, od čega mora platiti i neke poreze.

Prosječni tantijemi koji se plaćaju u svijetu su između šest i dvanaest posto, i ovise o mnogo čimbenika, a da bi izdavač dao piscu sto tisuća kuna od prodaje knjige, morao bi prodati knjige u vrijednosti od milijun kuna. Ako je prosječna cijena knjige stotinu kuna, izdavač bi morao prodati barem deset tisuća primjeraka te knjige. Prosječna naklada domaćeg autora je manja od tisuću. Mi smo ovdje promašili cilj za faktor deset!

Da bi pisac dobio prosječnu plaću, on bi morao prodavati od deset do dvadeset tisuća knjiga, a to je u našim uvjetima čista utopija. Ljudi ne čitaju toliko i ljudi koji bi čitali nemaju novaca. Naš prosječni čitatelj je ostao bez prihoda, jer to su ljudi koji ovise o tuđem novcu, to su mladi ljudi, studenti i đaci, koji ovise o džeparcu, učenici koji ne stvaraju vlastiti dohodak, koji opet moraju uzeti od nekoga. Prosjek Zapadne Europe je šezdeset posto čitatelja bez vlastitog prihoda. Dok god nema viška prihoda nad rashodima u kućnom budžetu, tih šezdeset posto kupaca u nas ne postoji, mi živimo od onih koji žive u obiteljima gdje ima viška prihoda, a njih u Hrvatskoj nema dovoljno.

Kada pogledate koliki je broj kućanstava što zarađuju i više od cijene čuvene košarice potrepština, doći ćete do saznanja da je to samo dva posto, odosno oko deset tisuća obitelji, i to su kupci naših knjiga. Mi živimo od vrlo tankog stratuma populacije zbog toga što drugi dio populacije nije u stanju priuštiti si čitanje. U biblioteci pak treba godinu dana čekati neku knjigu. Dva su načina da se ispravi taj faktor da bi pisac mogao živjeti: prvi je da svi budemo bogatiji, a drugi da država više svoga novca usmjeri u biblioteke.

U Hrvatskoj trenutno imamo oko četiri stotine knjižnica (ne brojeći školske i stručne u raznim institucijama) koje bi trebale otkupljivati barem po deset primjeraka svake knjige da bi došle do broja od četiri tisuće knjiga. Neke knjige ne možete kupiti po deset primjeraka jer znate da se neće čitati, ali ako govorimo o suvremenim hrvatskim romanima, ako su dobro napisani i ako ljudi to žele čitati, recimo da svaka biblioteka kupi po deset takvih knjiga, to je već četiri tisuće knjiga. Kad bi izdavač mogao računati na tih četiri tisuće knjiga, on bi vjerojatno tiskao šest ili osam tisuća komada i cijena bi bila sedamdeset, a ne sto kuna, pa bi s padom cijene knjiga postala dostupna većem broju kupaca i evo nas vrlo lako do naklade od deset tisuća.

Ali netko mora presjeći taj krug, on se može presjeći intervencijom kod biblioteka, koje su glavni faktor sigurnosti za izdavača. Kad ja kao izdavač formiram svoju nakladu, formiram je i na temelju toga koliko će biblioteke kupiti.

U koliko se primjeraka prodaju najtraženije strane knjige? Koliko često strani hit bude i domaći?

— Prijevodna literatura, ako je autor ime u svjetskim razmjerima, već ima medijsko pokriće pa se i lakše prodaje. Kad izdate novu knjigu Marija Puzza, vrlo malo ljudi ne zna tko je on, dok o nekim autorima morate stvoriti glas jer su tek počeli, pa počnete objavljivati od prve knjige dalje. Na taj način gradite reputaciju autora, a autori s reputacijom relativno se bolje prodaju, što je kategorija od tri do pet tisuća primjeraka. I strani autor bez reputacije prodaje se nešto bolje od domaćeg autora.

Kao prvo, da uopće objave knjigu, inozemni autori moraju pobijediti mnogo veću konkurenciju nego domaći pisac kod nas, dok su ekonomski u boljoj situaciji jer vani izdavaštvo malo bolje funkcionira. Svi hrvatski izdavači prevode najbolje od najboljeg, ni mi ne prevodimo loše i slabo prodavane autore. Možete birati između milijun knjiga u svijetu, a mi godišnje prevedemo nekoliko stotina naslova, i to je najbolje od onog što se te godine objavilo. Našim čitateljima je dakle ponuđeno najbolje od najboljeg iz svjetske produkcije. Domaći pak autor tek pokušava nešto napisati, nema zanatskog iskustva jer iza sebe nema dvadeset objavljenih knjiga ni propagandnu mašineriju koja ga je u stanju plasirati. On iza sebe ima samo svoj talent i to je sve ono što ga prodaje. Normalno je, kad uspoređujete stranog i domaćeg autora, zaključit ćete u korist stranog autora, ali to je iluzija.

Domaća publika nema prilike u prijevodu čitati obične, prosječne američke i engleske knjige, a da ne govorim o lošima. Naša javnost ne zna da te knjige postoje, ona zna samo za kremu, i to je problem. Kad tu kremu uspoređuju s našim prosjekom, u kojem ima i taloga i naše kreme, naša krema mnogo je tanja. Za izdavaštvo vrijedi isto što i za filmsku produkciju. Hollywood godišnje producira tisuću filmova, a samo deset stvarno vrijedi, a pedeset ih je gledljivo. Isto vrijedi za svaki kulturni projekt, kazalište, glazbu, književnost, a vrhunski talent je rijedak.

Koji su strani pisci u nas najprodavaniji?

— Harry Potter nije naslov koji bi se trebao uspoređivati s drugim knjigama. Prvu knjigu o Harryju Potteru prodali smo u trideset tisuća primjeraka, što je za Hrvatsku fantastična naklada. Prvi sljedeći naslov koji smo prodali bio je u dvadeset i pet tisuća, Ne mari za male stvari... prodana je u dvadeset tisuća primjeraka. Sve iznad deset tisuća fantastično je i to bi trebala biti prosječna naklada za bolje knjige prema broju stanovnika. Vjerojatno bi bile i veće kada bi knjige imale primjerenu cijenu, tu je problem financija. Npr., kad objavim novu Patriciu Cornwell, znam da ću je sigurno prodati u šest tisuća primjeraka u duljem razdoblju, ali ne mogu odmah tiskati šest tisuća primjeraka jer mi ekonomija novca ne dopušta investiranje toliko novca odjednom u jednu knjigu. Kad bih tiskao šest tisuća, knjiga bi mogla biti nešto jeftinija. Tu ulazimo u nešto što ja zovem kulturna obnova. Možda bi Hrvatska banka za obnovu i razvoj umjesto što financira samo obnovu razrušenih tvornica trebala financirati i obnovu knjižnog fonda, pa kad bi se izdavači mogli kandidirati za povoljne kredite s kamatnim stopama od četiri posto i kad bi znali da to mogu otplatiti u nekom razumnom razdoblju od tri do pet godina, mogli bi investirati i objaviti knjigu u malo većoj nakladi od pet tisuća primjeraka, s tim da računaju da prodaju po tisuću primjeraka svake godine. Onda bi ta knjiga mogla biti mnogo jeftinija, prodala bi se daleko brže i izdavač bi mogao vratiti kredit i platiti kamate i zaraditi mnogo više nego dosada. Ta logika traži opću svijest države da je naciji potrebna i kulturna obnova.

Kakva su vaša iskustva s prevodiocima? Pokazuju li se boljima mlađi ili stariji prevodioci, profesori stranih književnosti, izvorni govornici ili neki drugi? Jesu li prevodioci dovoljno priznati i plaćeni?

— Prošao sam sve karike u lancu knjige. Ja sam i pisac, iako vrlo skromna opusa, ali i urednik i izdavač, okusio sam svih sedam kora tog gorkog kruha. Kvalitetni prevodioci daleko su potplaćeni, jer je za prevođenje knjige potreban talent. Ja to često pokušavam objasniti mladim prevodiocima koji mi dolaze i htjeli bi prevoditi. Prevođenje je i zanat, ali zanat kojim se ne možete baviti bez talenta.

Slično je i s prevodiocima. Neki imaju sve stručne kvalifikacije da mogu prevoditi i znaju čitati tekst, ali da li će biti nadahnuto i da li će to izazvati aplauz publike, ne znam. Da li čovjek ima talenta za književni prijevod ne možete znati kad s njim razgovarate, morate ga vidjeti na djelu. Sve prevodioce koji mi dolaze, ja se držim politike otvorenih vrata, testiram. Tražim da mi naprave desetak stranica. Na temelju iskustva mogu ocijeniti nakon tih deset strana da li taj čovjek ima talenta ili je samo dobar zanatlija koji zna odraditi svoj posao. Za neke književne prijevode dovoljno je da ste dobar zanatlija, neki književni prijevodi nisu ni vrhunska književnost u smislu potrebe za vrhunskim talentom.

Danas imate pisaca koji su čisti fabulisti, a umjetnost pisanja sastoji se više u umjetnosti izmišljanja napete radnje, a kao pisci samo su dobre zanatlije. Za takva zanatliju potreban je dobar prevodilac, vrsni zanatlija koji zna svoj posao. Ako govorite o piscu koji je ujedno i umjetnički kreativac, koji se igra riječima, čije su rečenice fantastično složeni sklopovi, morate imati i takva prevodilačkog pijanista koji je kadar to i odsvirati. Ponekad nailazim na čudesne dragulje u tom poslu, poput mladoga kolege koji fantastično prevodi, a nije studirao ni kroatistiku ni engleski, on je informatičar. On je za nas preveo knjigu Neka bude svjetlo i za mene je bio potpuno otkriće. Naša lektorica rekla je da odavno nije vidjela tako kulturno napisan prijevod.

Neki ljudi imaju prirodan talent, primjerice Zlatko Crnković, kojemu to očigledno leži, za to ima smisla i duha i na kraju krajeva on to radi cijeli život. Sretan sam što imam krug prevodilaca koji su u stanju prevesti svaku knjigu, a s druge strane dajem im slobodu da izaberu knjigu koju će prevoditi.

Kako birate prevodioca za pojedinu knjigu?

— Imam takvu politiku da nikad ne dajem knjige po zadatku. Ja želim da se prevodilac s knjigom srodi, da je oduševljen, jer i samo čovjek oduševljen nekim literarnim djelom može prenijeti svoj entuzijazam i sve svoje znanje. Urednik ima ulogu match-makera, onoga koji sparuje knjige s prevodiocima tako da si oni međusobno odgovaraju. Taj posao također zahtijeva zrnce talenta, poznavanja prevoditelja, morate znati koje su mu slabosti i koje su mu vrline.

Čovjek to mora raditi iz unutrašnjeg žara, pogotovo zato što prijevodi u nas nisu uvijek primjereno plaćeni.

Knjiga koja ima nakladu dvije tisuće komada ima visoke troškove po primjerku, pa onda ni prevodilac ne može očekivati visok honorar. Hrvatski prevodioci plaćeni su u rasponu od sedam i pol do deset maraka neto po kartici. Veće svote od tih u kalkulaciji knjige stvaraju gubitak. Dio troškova uvijek otpadne na tisak, dio na prava, na prijevod i ostalo, poput ilustracija, korekture itd. Svaki od tih segmenata u postotku u troškovniku može sudjelovati s određenim postotkom i ako negdje potrošite previše, negdje morate uštedjeti. Ako prava dobijem jeftino, mogu malo više platiti prijevod, ako dobijem skupo prava, onda moram predvidjeti jeftiniji papir i druge troškove da dođem do isplative svote.

Koliki je udio prevođenja u ukupnom trošku?

— Ako tiskate deset tisuća knjiga, onda prijevod sudjeluje sa pet posto u troškovima, ako tiskate dvije tisuće, onda sudjeluje sa trideset posto u troškovima. S našim nakladama prijevod sudjeluje s prevelikim postotkom. Možete ga platiti samo do određene granice i ako prijeđete tu granicu onda ste profitabilnost sveli na minimum i onda se takva knjiga ne može održati na tržištu jer je previše vremena potrebno da izdavač povrati uložen novac. Ako izdate knjigu s nadom da ćete za dvije godine vratiti uložen novac i kad čujete kolike su kamate, znate da ga nikada nećete vratiti jer će vam kamate pojesti i preostali dio zarade i knjiga će vam biti u minusu.

Prevodilac je jedan od najvažnijih čimbenika u proizvodnji knjige, iako znamo da omot i marketing prodaju knjigu. No, ako prevodilac upropasti knjigu, ona neće polučiti onaj rezultat koji bi mogla s dobrim prijevodom. On bi u skladu s tim trebao biti adekvatno nagrađen u tom lancu, ali to je nemoguće s ovako niskim nakladama. U inozemstvu su prevodioci plaćeni od dvadeset do dvadeset i pet maraka po kartici. Naravno, to plaćaju oni izdavači koji objavljuju velike naklade. I u Njemačkoj ima izdavača koji objavljuju knjige u dvije i pol tisuće primjeraka i ne mogu platiti poznatoga prevodioca pa uzimaju nekog studenta kojeg plaćaju deset maraka po kartici.

Svaki izdavač tu nalazi svoju kalkulaciju. Dobar prijevod gotovo da nema cijene, ali u prilikama u kakvima živimo mi smo prisiljeni djelovati po ekonomskim stegama kakvo nam nameće tržište i opće stanje u zemlji. Kako se ekonomsko stanje bude popravljalo, tako će rasti i honorari, kao i plaće. Prevodilac koji dnevno prevodi osam kartica i dobiva deset maraka po kartici za osam sati rada može zaraditi osamdeset maraka, a ako radi dvadeset i dva radna dana u mjesecu, zaradit će dvije tisuće maraka, što je dvostruko veća plaća od prosječno plaćena intelektualca u Hrvatskoj danas. No, sve to pod uvjetom da stalno ima posla, što imaju samo malobrojni.

Razgovarao Zlatko Vidačković