Možda ću postati glazbeni kritičar

Možda ću postati glazbeni kritičar

Najvećim uspjehom držim to što Opera ima svoj orkestar i zbor, kao temelj, i to solidne kvalitete. Naslijedio sam orkestar koji nije mogao odsvirati predstavu ako je Zagrebačka filharmonija imala pretplatnički koncert, a na gostovanje 1994. u Stuttgart nismo otišli jer je Zbor HRT-a istodobno imao veliki projekt — a dvadesetak ljudi iz tog zbora dopunjavalo je operni zbor

Vladimir Kranjčević proslavio je četrdeset godina umjetničkog rada ravnajući Komornim orkestrom Berlinske filharmonije na svečanom koncertu na Varaždinskim baroknim večerima. Iako je diplomirao studij glasovira, u klasi prof. Ladislava Šabana, posvetio se dirigiranju, u čemu je na području ravnanja zborom postigao najbolje rezultate. U prvome redu u vlastitu umjetničkom izrazu, no podjednako vraćajući, u nas pomalo zaboravljenu, važnost i ljepotu tradicije zborskog pjevanja, te mobilizirajući velik broj mladih ljudi koje je tako uveo u svijet glazbe, za što je Akademski zbor Ivan Goran Kovačić najbolji primjer.

Koliko je to što ste dirigiranje počeli učiti kod prof. Slavka Zlatića, koji je posebno njegovao kulturu i umijeće zbora, odredilo vaše usmjerenje prema zboru?

— Slavko Zlatić bio je posebna ličnost, poseban čovjek i glazbenik, a takav je bio i kao profesor. Vrlo strog i neumoljiv, velika znanja i kulture. Autoritetom je djelovao na sve nas mlade, i mi smo za njim išli kao za magom. Studirao sam glasovir, a kod njega sam pohađao predavanja iz dirigiranja. Silno je želio da prijeđem na dirigiranje kao glavni predmet. Iako to nisam učinio, sasvim je sigurno utjecao na moje usmjerenje.

Vodili ste i amaterske i profesionalne zborove. Koja je bitna razlika između njih, i koji su uvjeti nužni za kvalitetu?

— Ako je polazišna točka izvrstan ansambl, tada je razlika samo u brzini svladavanja građe. Maestro Milan Horvat, čiji sam ja veliki poklonik oduvijek bio, jednom je rekao kako se tvrdi da postoji velika razlika između ravnanja zborom i orkestrom, no da on drži da izvrstan orkestralni dirigent ne mora biti jednako dobar zborski dirigent, dok je suprotno gotovo pravilo. Razlika je određena motivacijom; u amaterski zbor dolaze oni koji to žele raditi, a u profesionalni oni kojima je to posao. No, kvalitetu ansambla ipak određuju uvjeti rada. Zagrebački madrigalisti nisu se održali kao ansambl jer su svi (šesnaest pjevača) radili nekoliko poslova paralelno, a profesionalni zbor bez sustavna rada ne može postojati.

Koliko je vaša vokacija zborskog dirigenta odredila da se angažirate na Varaždinskim baroknim večerima, kao umjetnički ravnatelj i ravnatelj, jer barok je razdoblje u kojem se najbolje osjećate kao dirigent, te da se inicijalna ideja VBV-a, promocija hrvatske glazbe baroka, proširi ?

— Točno je da mi je barokni repertoar posebno blizak, i već na prvim VBV 1971. s ansamblom Glazbene škole Lisinski izveo sam Bachov Magnificat, no festival je počeo bujati sam od sebe. Počeli su se javljati umjetnici, ansambli, Grad Varaždin pokazao je veliku volju za suradnjom, i pomogli su da VBV opstane. Posebice jer je bila riječ o duhovnoj glazbi koja se izvodila u crkvi, što je tada politički bilo neoportuno. Ostvareno je mnogo vrijednih projekata, a najvećim postignućem smatram to što su opusi hrvatske glazbe, koje je za prve suvremene izvedbe tada pripremio Lovro Županović (sada taj posao nastavlja Ennio Stipčević), danas u određenoj mjeri postali standardnim repertoarom naših glazbenika. No, nismo uspjeli u svemu. Iako smo prvu operu (Didona i Enej) postavili 1976, tom području i posebice baletu VBV se tek treba posvetiti. Kvaliteta VBV je i u njegovanju širokog poimanja razdoblja, u raznolikosti programa, ali i načina izvođenja. William Christie, Les Arts Florissants, Juergen Juergens, u Hrvatskoj su gostovali prvi put na VBV, a s istim su uspjehom nastupali i Karl Richter, Milan Horvat ili Lovro Matačić. Nadam se da će ljudi koji će nastaviti VBV graditi na tome, a ne srušiti sve i početi nanovo.

Od 1976. do 1982. bili ste šef-dirigent Mješovitog zbora HRT-a, a od 1983. do 1998. i orkestra, ansambala čija je zadaća promocija hrvatske suvremene glazbe.

— Dirigent mora poznavati suvremenu glazbu, izvoditi je, jer to mijenja njegove slušne percepcije i utječe na interpretaciju. Svladao sam mnogo partitura, a poslu nisam pristupao rutinski ili nepripremljeno. To košta čovjeka, no nagrada je i kvaliteta i zadovoljstvo, a istovjetan odgovor, i profesionalni i ljudski, dobivao sam i od glazbenika. Mnogo smo snimali (daleko više nego što se danas radi), bilo je manje ili više kvalitetnih skladbi, neke smo stvari radili samo zbog dokumentarne vrijednosti. Posebna kvaliteta ansambala velika je fleksibilnost na snimanjima, gdje smo luk i cjelinu neusporedivo lakše ostvarivali nego na koncertima.

Ravnateljem opere HNK u Zagrebu postali ste u sezoni 1994/95. Unatoč 27 premijernih naslova i 10 repertoarnih, postoji veliko nezadovoljstvo radom Zagrebačke opere. U tome prednjači kritika, a slično reagira i struka (koja ne istupa javno), a i atmosfera među ljubiteljima opere nije uvijek najbolja.

— Drago mi je da ste postavili to pitanje. Sve to znam, ali moram reći da kritike dolaze neprovjereno i neargumentirano. Najvećim uspjehom držim to što Opera ima svoj orkestar i zbor, kao temelj, i to solidne kvalitete. Naslijedio sam orkestar koji nije mogao odsvirati predstavu ako je Zagrebačka filharmonija imala pretplatnički koncert, a na gostovanje 1994. u Stuttgart nismo otišli jer je Zbor HRT-a istodobno imao veliki projekt — a dvadesetak ljudi iz tog zbora dopunjavalo je operni zbor. Smatram da je repertoar zadovoljen — nema Wagnera, Straussa, Rossinija, Bellinija, ali za to nemamo ljude. Ono s čime se potpuno slažem jest da imamo premalo predstava. No, Ljubljanska opera — koja je sama u kući, ima četiri premijere godišnje, prije premijere zatvorena je po 10-15 dana. A naša abonentska publika pokazuje takvo zanimanje da ćemo u nekim pretplatama uvesti još jednu pretplatu. Mislim da je riječ o tome da ono što se radi u Zagrebu ne smije biti dobro. To se vidi po kritikama koje dobivaju predstave u drugim hrvatskim gradovima. Zašto mi u inozemstvu, u Njemačkoj, Mađarskoj, Sloveniji ili u najelitnijem svjetskom časopisu »Opern Welt« dobivamo za iste predstave sjajne kritike? Što mislim o nekima od predstava u drugim hrvatskim opernim kućama, reći ću kad ne budem više na ovom mjestu. Za neke naše predstave u kući predvidjeli smo smjer kritika, i nismo se prevarili. Zatim, držim da je ovdje prodefilirao impozantan broj mladih ljudi — više od sedamdeset pjevača, mladi dirigenti, redatelji, scenografi, kostimografi. Tko u Hrvatskoj to još prakticira? O tome nitko ne govori. Ali, zato će ovdje mladog čovjeka ili oštro kritizirati ili neće ni opaziti. Neke od mladih snaga smo i zaposlili, a sa 182 glazbenika u Operi, od toga osamnaest solista, držim da radimo dobro. Uvoziti izvana castove, gotove predstave, mnogo košta, ali smisao nije u tome.

Mislite li da je kvaliteta opernih produkcija primjerena razini središnje operne kuće, i je li novac jedini neispunjeni uvjet za kvalitetu?

— U cjelini mislim da su predstave bolje nego u zlatno doba opere, kada se tiče cjeline i scenskog postava. No, točno je da danas nemamo kvalitetne pjevače kao nekoć. Mladi ljudi u nas nakon diplome prestaju raditi i učiti, a na Muzičkoj akademiji ih se uči solopjevanje, a trebali bi učiti pjevanje, i tek se potom vidi što dalje. To je govorio i Vladimir Ruždjak, koji je, kao i 90 posto velikih solista, potekao iz zbora. A u nas se to smatra degradirajućim. Opera bi trebala osigurati kvalitetne korepetitore, no njihov je uvjet stan, a mi im to ne možemo dati. Povremeno se angažira i zreli, iskusni pjevač, no za to se mora moći osigurati dodatni novac. Cijeli HNK dobiva oko šezdeset milijuna kuna godišnje, a Bavarska državna opera za program godišnje dobiva oko 150 milijuna njemačkih maraka. Te razlike nisu nezanemarive.

Kakvi su vaši planovi?

— Sigurno ću nastaviti raditi. Radio sam različite stvari u životu, možda ću postati glazbeni kritičar, pa da Zagreb dobije visokokvalificirana kritičara, s velikim iskustvom na podiju i s, usuđujem se reći, velikom količinom znanja na polju glazbe.

Razgovarala Dodi Komanov