Lijepo i dostojanstveno

Lijepo i dostojanstveno

Orkestar i zbor posve su odgovorili zahtjevima nepretenciozne operne priče ne osobito izvorne, vrlo tradicionalne u izričaju, kao i u uporabi standardnih opernih oblika — arija, ariosa, dueta

Posve je razumljivo da se za oživljavanje rada Sarajevske opere i bosansko-hercegovačke glazbe uopće nakon iscrpljujućih ratnih događanja nije mogao odabrati ljepši siže od ove prelijepe balade, koja je oduševljavala i takve velikane pisane riječi kao što su Goethe, Puškin i Mérimée. I nije čudo da je njezina praizvedba u Sarajevu u ožujku 2000. do suza ganula prisutne te je opera do sada doživjela dvadesetak izvedaba. U njoj je sve što traži današnji trenutak — kobni nesporazum i nedostatak komunikacije te vječna tema o ženi. Davno minulo vrijeme s nepisanim zakonima kojima se nitko nije usuđivao suprotstaviti, trajno živo u svojim dilemama, došlo je tako još jednom na scenu, ovaj put opernu, i progovorilo glazbenim reminiscencijama u prekrasnoj likovnoj stilizaciji (scenograf Radovan Marušić i kostimograf Vanja Popović). Ženski kostimi svijetlih boja s bjelinom oko glave, čistih, elegantnih linija kao da su slikali onu vertikalu koju ništa ne može pokolebati, pa ni smrt. Konstrastan njima Hasanagin kostim u stilu Džingis-kana, u svojoj nametljivosti žarkih boja i grubog materijala (je li to namjerno?) vizualno je dočarao začetnika i uzročnika tragedije.

Nježna i odlučna

A unutar tog sukoba, ponosita i potresna, nježna i odlučna, podatna, ali i čvrsta u ženstvenosti, snažna u nepokolebljivosti bila je Amila Bakšić impozantnog vokalno-pjevačko-scenskog potencijala. Svi su oko nje, svatko na svoj način i prema vlastitim mogućnostima koje su posve zadovoljavale zahtjeve, skladno sudjelovali u oblikovanju priče koju je jednostavno i pregledno scenski ispričao Sulejman Kupusović, a glazbeno suvereno vodio Miroslav Homen. Danas vodeći hrvatski basovi Ivica Šarić i Ivica čikeš došli su do punog izražaja, prvi autoritativnim portretiranjem Hasanage, a drugi plemenitim pjevom Bega Pintorovića. Pridružio im se usrdnim slikanjem Imotskog kadije Krunoslav Cigoj. Zanimljiv glas eteričnih kvaliteta pokazala je Lejla Jusić kao Sultanija, dojmljiva je bila Margit Tomik kao Mati Hasanagina.

Zabranjena mirnoća

Neizbježan (?), ali na sreću kratak nastup baleta bio je u koreografiji Edine Papo. Orkestar i zbor posve su odgovorili zahtjevima nepretenciozne operne priče ne osobito izvorne, vrlo tradicionalne u izričaju, kao i u uporabi standardnih opernih oblika — arija, ariosa, dueta, ali funkcionalne partiture, što prozračnošću i jednostavnošću korespondira s književnim predloškom. Bila je to dostojanstvena predstava, zaboravljene, ali toliko potrebne mirnoće, koju je publika ispratila na nogama. I, ne zaboravimo, opremljena uzorno sastavljenom knjižicom koja nam je ponudila sve relavantno o djelu i svim njegovim izvođačima, uključujući one nae kojima leži konačna odgovornost — pjevače — o kojima se redovito ne nalaze podaci u sličnim izdanjima.

Marija Barbieri