Lebdeće paun-ptice

Lebdeće paun-ptice

Eto, još jedna nacija koja ples njeguje i održava na državnoj i akademskoj razini, da bi se njime kao jednim od najreprezentativnijih oblika vlastite kulture predstavila svijetu

U okviru Dana kulture Ruske Federacije u Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 24. rujna u zagrebačkom HNK-u održan je Koncert Državnog akademskog koreografskog ansambla Berjozka i Vokalnog trija Relikt. Eto, još jedna nacija koja ples njeguje i održava na državnoj i akademskoj razini, da bi se njime kao jednim od najreprezentativnijih oblika vlastite kulture predstavila svijetu.

Berjozka je visokoprofesionalni folklorni ansambl i njegov nastup izniman je doživljaj. Ne zbog glamura — svojstvena popularnim etnospektaklima tipa Riverdance, ili spektakularne dramaturgije i režije (scenografije i nema, a svjetlosni su efekti minimalni), nego zbog vrhunskoga plesa u besprijekornim koreografijama.

Ansambl je pedesetih godina osnovala N. S. Nadeždina, koja je i postavila dio viđenih koreografija, dok su ostale djelo njezine učenice i već više od dvadeset godina umjetničke voditeljice Berjozke M. M. Koljcove.

Koreografije su se promišljeno izmjenjivale u kontrastu dinamike i tempa: smirena nježnost djevojačkih kola, čiste formacije i prostorna ornamentika nasuprot temperamentnoj akrobatici muških skokova i karnevaleskne šale i razuzdanosti plesnih parova.

Program je započeo čudesnom Berjozkom (bijelom brezom), lebdećim ruskim djevojačkim kolom po kojem je grupa dobila ime. Dvadesetak djevojaka, sve ljepotice, rekao bi Puškin kao paun-ptice, jednake visine i građe, doslovno lebde scenom. Riječ je o vrlo tešku, vrlo sitnu hodu na prstima koji u haljinama pravoga kroja i precizne duljine bez ikakvih drugih vanjskih pomagala tvori optičku varku. Prelijepe lutke u dugim crvenim haljinama držeći u jednoj ruci rubac boje neba, a u drugoj zelenu grančicu, pletenica je dakako na leđima, lagano klize scenom (ili malo iznad nje?) opisujući nevidljive linije. I ostala djevojačka kola (Labudica, Čipkarice, Lančić) rabe istu tehniku i jednolični način kretanja. Ali da li zbog drugog kostima (uvijek tipično ruske raskošne čednosti) i uvijek nekog detalja na njemu, savršenog tajminga ili rasporeda točaka, one nikada ne dosade.

Muški dio programa priča je za sebe. Vedrina i virtuoznost plesača, lakoća gibanja i strast kojom su zagrabili zagrebačku scenu i prostor dobrano je uzburkala slavensku krv u publici. (Naizmjenični i eksplozivni solo nastupi skokova i premetanja općenito su lijep oblik muškog nadmetanja!?)

Umjesto stanke između dva plesna bloka vokalni trio Relikt otpjevao je nekoliko ruskih starogradskih pjesama. Teško je ne zapaziti: onako kako je nekad ples stidljivo puštan na scenu — kao divertisman, umetak ili dodatak kazališnoj predstavi!

Dok su mi se po povratku kući glavom još šetale Podmoskovske večeri, čime je spektakularno završio ruski plesni koncert, dohvatila sam Krčmarsku Moskvu. I kaže Jesenjin, u prepjevu Zvonimira Goloba: Zauvijek sam, uz magle i rose / zavolio vitak stas u breze, / njene sjajne i zlaćane kose / i haljetak od lana i vezen.

Maja Đurinović