Komuna uči od globalnog kapitala

Komuna uči od globalnog kapitala

Zajedno, švedski igrani film, red. Lukas Moodysson

Na što prvo pomislite na spomen riječi hipi? Na dugu razbarušenu kosu, vunene štrikane veste ili nekultivirane marksističke brade, dakako. No, ne i na naslovne stranice recentnih trendovskih magazina. Pa ipak bacite li pogled na posljednju naslovnicu najrelevantnijeg pop-magazina današnjice, šljaštećega »The Facea«, možda se zateknete u čudu. Što na njoj radi tako bizarna skupina šarolikih hipija ispod kojih velikim slovima stoji natpis — Together? Reklamira li ona neki najnoviji i najrecikliraniji životni stil dekade, zapitat ćete se, naravno, s razlogom. I slegnuti ramenima dodajući sebi u bradu kako su čini se svi oni sumnjivi revivali sedamdesetih i osamdesetih prestali i za pomodare biti dežurna fora. Na red su onda morali doći i staromodni hipiji. U tom grmu krije se zacijelo zec istine. Jer, znamo, trendovska mašinerija ne smije mirovati. Na tržište željno novih stimulacija treba stalno izbacivati seriju još ironičnijh slika, još nečuvenijih pojmovnih citata i višeslojnih referencijala. Pa makar i onih preuzetih iz doba vodenjaka, iz vremena izlizanih traperica i nepodšišanih revolucionara. Iako ste na dobru tragu, spomenuta naslovnica »The Facea« aludira ipak na nešto drugo. Riječ je o naslovu i sadržaju švedskoga igranog filma Zajedno, koji se ovih dana s velikim kritičarskim uspjehom vrti po europskim, ali i našim kinima.

Što voli generacija No Logo?

Odmah da ne bude zabune. Trideset dvogodišnji redatelj spomenutoga filma, Lukas Moodysson, nije nikakav hipi. Što ga kao nadasve darovita redatelja ne sprečava da u svome fenomenalnom filmu prikaže svakodnevicu hipijevske komune iz doba vitalnog ljevičarskog zajedništva. I to u posve novom, nekonvencionalnom obliku. Moodysson je, da budemo precizniji, javnosti na uvid podastro dane iz vlastitoga djetinjstva, kad je uz šezdesetosmaške roditelje okusio i hipijevski način života u jednoj od slobodarskih štokholmskih komuna. Ni slutiti nije mogao da će njegov osobni i topli film vrlo brzo postati kultnim djelom današnje generacije antiglobalista, antikorporacijskih zanesenjaka i svih onih koji se smatraju pripadnicima generacije No Logo. Ono što posebno oduševljava kod Moodyssonova filma nimalo nije nostalgičarski pristup jednoj tako antiknoj temi kao što je to hipijevsko skvotarenje. Moodysson je pametan autor kojem je otprilike jasno kako se kapitalizam nije urušio pod teretom vlastitih proturječja, što su zanesenjački predviđali hegelijanski nastrojeni gurui šezdesetosmaške generacije. Dapače, urušile su se same komune opterećene bremenom nabrijanih ideoloških nepopustljivosti, rigidnih idejnih načela i suprotstavljenih frakcijskih sučeljavanja. Koje Moodysson u filmu satirizira na sjajan način. Komunarske debate tipa — je li Pipi Duga Čarapa podli, prikriveni reprezentant materijalističke ideologije te nije li pranje posuđa zamorna buržoaska navika — više su nego idealan predložak za ismijavanje. S takvom se razinom ideološke kvaziozbiljnosti kapitalizam dakako nije želio razmetati. Jer lukava lija i poduzetnički duh, kakav već jest, kapitalizam je na vrijeme shvatio kako je za dugi opstanak bolje ostati neozbiljan, da ti na put ne bi mogli stati nikakvi popravno-korektivni sustavi poput misaonog marksizma ili hegelijanizma. Što se, ajmo reći, nije dogodilo i sa komunama. One su sebe shvaćale i odveć ozbiljno.

Na svu sreću dočekali smo pojavu Moodyssonova filma kako bismo uvidjeli da i nadideološka skvotovska otvorenost te poticanje konkretnih raznolikosti mogu biti ključ za razvoj obnovljenih slobodarskih načela. Drugim riječima, kako je i danas moguć upgrade za propale komune. Slijedom rečenog Moodysson iz zajednice najprije izbacuje sve one koji se s konkretnom (a ne samo s proklamativnom) slobodom drugoga nisu kadri složiti. Dogmate i tvrdolinijaše on izgoni u Baader-Meinhof. A bezosjećajne ljubavnike, koji iskorištavaju emocije svojih ljubljenih, doslovce izbacuje na ulicu. Stoga se u sretnome završetku filma na okupu nalazi tako neobična obitelj freakova sastavljena od zbunjene i skeptične djece, potajnih ljubitelja buržujskih televizijskih serijala, tamanitelji mesnih prerađevina, prikriveni gayevi te jedan reformirani otac grubijan. Moodysson kao da hoće reći kako se hipijevska era koja je »odbacivala kompromise i prigrljivala ekstremnosti« našla s vremenom u situaciji kad je po opstanak svakodnevnoga života, ali i javne politike, postalo pametnije prihvatiti (ideološke) kompromise i odbaciti zaoštrene krajnosti. Neurotični nekonformizam hipijevske ere, osim toga, neprimjeren je današnjem vremenu i kudikamo opreznijem konformizmu omraženih ljevičara, koji uz zvuk rashladnih uređaja na svojim kućnim PC-jevima forvardiraju anonimnim kamaradima posljednji esej Slavoja Žižeka o urušavanju WTC-a. Ako je nekada dekada hipijevskog aktivizma označavala osvajanje javnih prostora, organiziranje uličnih rock festivala i otvoreni pristup svim javnim sektorima, uključujući tu i protesne mitinge, marševe i pokoji fajt, današnja vremena za komune stubokom su se promijenila. Utvrđene poslovne i subkulturne enklave opsjednute su tajnošću podataka i sigurnošću. Posvuda su razasute kiklopske oči nadzornih kamerica. A Internet kao novo, kućno područje privatnog i javnog djelovanja nudi znatno anonimnije i sigurnije povezivanje i informiranje istomišljenika.

U sigurnosti doma svog

Stoga i u Moodyssonovu filmu zapažamo »nestanak javnoga prostora« na svakom koraku. Film se gotovo u cijelosti odvija u sigurnosti zatvorenog, toplog doma, ili u unutrašnjosti Volkswagenova kombija. One znatno rjeđe scene koje tjeraju likove izvan kuće ili su podomaćene, poput zajedničkog igranja nogometa u dvorištu komune, ili dočaravaju osjećaje izgubljenosti, osame i nelagode. Jedna se stvar od izvornih vremena hipijevskog komunarizma pa do danas ipak nije promijenila. A to je neuništiva želja ljudi za zajedništvom, kojoj u korijenu leži uvijek isti osjećaj nepodnošljive samoće pojedinca. Jer svi smo mi naposljetku djeca željna ljubavi. I tražimo brižnost, pažnju i toplinu. Moodyssonovi likovi tako žive ganutljiv socijalni realizam. Svi su odreda komični, ali vrlo dopadljivi. I svi zaslužuju rame za razumijevanje. Pa bio to pijani vodoinstalater grubijan, promašeni doktrinarni guru ili dijete s velikom dioptrijom. Velika je zasluga Moodyssonova filma što na šezdesete više nećemo gledati kao na neki smiješni, neukusni freak show. Nego ćemo u naivnim hipijima vidjeti simpatične, folklorne duhove zazvane i iz topline našega današnjeg elektronskog kućnog ognjišta.

Predrag Madžarević