Kolumbo na Porporeli

Strategija redateljske agitacijske demagogije potekla je iz gavelijanske škole i samoga Gavelle u spoju s njegovim redateljskim ludizmom, a možda je utemeljena u samoj naravi redateljskog zvanja i redatelja koji je prvi među jednakima — primus inter pares, vođa predstave, a onaj koji vodi taj i zavodi

Potkraj svibnja zazvonio je telefon: »Ovdje Žorž, kako si Pero?« I, ne sačekavši odgovor: »Zamisli, ponuđeno mi je da režiram na Ljetnim igrama, ne bi čovjek vjerovao. Radim Ghelderodeova Kolumba, hoćeš li igrati Kralja, krasna uloga, ima dva kratka prizora bitna za predstavu. Bilo bi mi drago da ti to igraš.«

»Žorž, je li kralj kilav kada ga meni nudiš?«, pitao sam u zafrkantskom tonu Žorža Para.

»Nije, ali ne može hodati. Hoda na štakama, zlatnim, kraljevskim štakama. Zamisli, na zlatnim štakama. Kraljevska uloga. Samo ti to možeš igrati i nitko drugi. Glumačka je ekipa zgodna, uglavnom mlada. Mokrović je Kolumbo. Bit će u predstavi svega... i projekcija, fragmenti Krležina Kolumba iz moje predstave na Sant-Mariji... prije tridesetak godina. Nadam se da će biti zanimljivo. Tvoja je uloga izvrsna, bitna za predstavu. Bit ćeš na kraljevskim štakama, kraljevskim. Zamisli...

»Dobro, Žorž, ti znaš da s tobom rado radim, pogotovo što ću glumiti na kraljevskim štakama...« nastavio sam u šaljivu tonu.

Agitacijska demagogija

Uloga nije izvrsna kako ju je Žorž iz sasvim razumljivih redateljsko-demagoških agitacijskih razloga propagirao, jer kako bi inače skupio glumačku ekipu i od starijih glumaca koji iza sebe imaju već nekakvo iskustvo i uspjehe. A demagoško uvjeravanje uobičajena je strategija i s mladim glumcima, da bi ih se uvjerilo da su važni, važniji od uloga koje igraju. Strategija redateljske agitacijske demagogije potekla je iz gavelijanske škole i samoga Gavelle u spoju s njegovim redateljskim ludizmom, a možda je utemeljena u samoj naravi redateljskog zvanja i redatelja koji je prvi među jednakima — primus inter pares, vođa predstave, a onaj koji vodi taj i zavodi. Sjećam se kako je Gavella uvjeravao mladoga glumca Zidarića u Macbethu, dok je igrao tešku epizodu Narednika za svoje kratke pojave na sceni, opisujući Macbetha kao diva u borbi protiv buntovnika Macdonwalda. »Čuj, Zido, nemoj misliti, ak uopće nekaj misliš, da je to kaj ti igraš mala uloga (uvjeravao je Gavella mladog Zidarića), to kaj ti igraš važnije je od Macbetha kaj ga igra Dragec (Krča). Tu mi prvi čujemo kakav je Macbeth-div. Ak u tvom opisu Macbetha ne vidimo sliku kak je Macbeth Macdonwalda od pupka do grla rasporil i glavu mu prikoval na bedeme, ako ne upoznamo slavohlepnog Macbetha, od predstave bu nastal drek. Ti moraš biti važniji od Macbetha...« Na to je Zido rekao Gavelli: »Čujte, doktore, ako je moja uloga važnija od Macbetha, dajte tu ulogu Krči, a meni dajte Macbetha...« »Odi vrit«, zaključio je Gavella svoju redateljsku agitaciju kojoj se ne može ne priznati i pozitivan učinak na glumce i glumu, jer je unosio ekspresiju i naboj i u najmanju ulogu, čineći je većom od njezine dramaturške funkcije i važnosti. Redateljsko-glumačka intencija: od male napraviti veliku ulogu! I sâm sam na svojoj glumačkoj koži htio osjetiti ambiciju »male velike« uloge kada sam radio poljskog Židova u Krležinoj drami U Logoru s Gavellom prisjećajući se koliko je redateljske energije uložio u rađanje tog rubnog lika od desetak rečenica na nekom nemuštom iskvarenom njemačkom i jidišu.

Ironični smiješak

Pod utjecajem se suvremenih novih tendencija u kazališnom svijetu, na čelu sa Brechtom, Žorž Paro od gavelijanca obratio u antigavelijanca sedamdesetih godina, tražeći vlastiti put. Sjećam se da je Žorž s ironičnim smiješkom još u doba početaka Zagrebačkog dramskog kazališta, kada je Gavella odustao od režiranja Brechtove Majke Courage, pričao kako je Gavella teško mogao prihvatiti Brechtovu dramaturgiju (V-efekt, razbijanje iluzije, songove, distancu), a nije ni vjerovao da s teatrom može mijenjati svijet.

Paro semdesetih godina u svojim režijama osuvremenjuje Ljetne igre (Krležin Aretej i Kolumbo, Brechtova adaptacija Marloweova Života Eduarda II, kralja Engleske). Bile su to najvažnije predstave Igara, metaforične ambijentalnosti, u kojima je Žorž nastojao brisati granice između zbilje, dubrovačkoga stvarnog života i scenskog događanja, učiniti ih podudarnim i dramaturški funkcionalnima. Aretej i Kolumbo postale su legendarne predstave o kojima se i danas priča i govori, dovoljne legendarnoj priči, a da ih se ne mora poznavati, unaprijed superiorne aktualnoj zbilji.

Riskantan potez

Utoliko je taj pothvat bio riskantniji. Parova je namjera bila suočiti fragmente ekraniziranih scena davne predstave Kristofora Kolumba Miroslava Krleže prije tridesetak godina na brodu Santa Marija, koji je s glumcima, posadom i publikom oplovio Lokrum ujedinjujući stvarnu plovidbu s fiktivnom plovidbom, s ovoljetnom premijerom Ghelderodeova Kolumba koji se usidrio na Porporeli, na sceni između mora i kopna iza gradskih zidina, ispod zvijezda i oblaka. Ovaj put bila je to fiktivna plovidba, za razliku od Krležina Kolumba iz davne Parove predstave na brodu. Kao što knjiga piše knjigu, a predstava rađa predstavu, tako je i Paro srodio dva Kolumba u Ghelderodeovu Kolumbu; suočio je dvije svoje raznovremene predstave, prošlo i sadašnje vrijeme, dva raznovremena autorska rađanja dvaju Kolumba (Krležin 1917. i Ghelderodeov 1927), dva svjetonazora: Kolumbova vjera u utopiju novoga svijeta i skepsu u Krleže i Ghelderodeov skepticizam i cinizam suočili su Žorža Para s Žoržom Parom; ovoga vremenitoga s onim mladim od prije trideset godina, možda i ne bi li sam sebe pomladio nakon dvadeset godina izbivanja s Ljetnih igara.

Na pokusima između svojih kratkih kraljevskih scena u obaveznoj pratnji s Ludom (Liviom Badurinom) silazim u gledalište i kao dobrohotni navijački gledatelj redovito gledam probe Kolumba — hod po glumačkim mukama. Na golemim jedrima nalik na krila divovskoga leptira, što su ih nevidljivi scenski radnici podigli na zidine Svetog Ivana, vidim ekranizirane bivše mlade glumce sa Santa Marije i malu povorku glumaca pokajnika (Ivo Finci, Mirko Vojković, Nikola Car, Franjo Fruk, Petar Dobrić, Martin Bahmec, Zvonko Lepetić). Prisjetio sam se nedavno umrla Fabijana Šovagovića, koji je u Krležinu Kolumbu igrao Nepoznatog. Kao i da je dogovoren i izrežiran sastanak mrtvih i još živih od kojih nekoliko glumaca i pjevača (Božidar Boban, Pero Juričić, Drago Mlinarec, Ibrica Jusić) kao preuzeti brodolomci nakon brodske havarije, kao glumačko-pjevačke relikvije igraju i danas u svojim ostarjelim likovima u ovom Ghelderodeovu Kolumbu. Dozvano je vrijeme plovidbe Parove predstave oko Lokruma 1973, fiktivno dramsko vrijeme Kolumbove plovidbe 1542. i empirijsko vrijeme plovidbe, odnosno predstave Gelderodeova Kristofora Kolumba 2001. pretvaraju vrijeme u nepokretni scenski prostor koji se nasukao simbolički između mora i kopna — izvan zidina Grada ispod tvrđave Sv. Ivana, tu na drvenoj pozornici na Porporeli kao adekvatni, možda i idealni prostorni ideogram — slikovni redateljsko-scenografski prostorni znak vraćanja istog, nepokretna kretanja, novi svijet u kojemu novo postaje staro na »oronuloj kugli gdje je sve sivo, pogubno i izopačeno... A svijet je bezobziran... zrak koji miriše na leševe«, kako kaže Kolumbo.

Apsurdna pustolovina

Na toj pozornici Ghelderodeov Kolumbo, kojega je Žorž Paro suočio s Krležinim utopijskim Kolumbom — uputio se u apsurdnu pustolovinu individualne utopijske plovidbe. I otkrio Ameriku i zaplesao ples smrti s plemenitim predstavnicima njezine stare civilizacije u izumiranju uz viski i cinični dijalog, da bi doplovio odakle je otplovio uz svečanosti, pompu, odličja i tamnicu. »Jer ljudski je najprije vas poniziti i zgaziti da bismo vas poslije mogli veličati«, kako ga tješi Kralj. Utopija se u Kolumbovoj poetskoj, apsurdnoj pustolovini urušila i režirala u Parovoj režiji u entropiju i cinizam svijeta. Uz ironično, spektakularno slavlje američke ikonografije: ples slobode, mažoretkinje, vatromet, zvjezdolika plesačica i Buffalo Bill, spiker Amerikanac... Glumci pjevaju slavljenički kvatren Kolumbu... Kolumbo, okamenjeni kip, počne plakati...

Sinoć sam sanjao Mokrovića-Kolumba. Pita me: »Kako ste, kako ide?« Odgovaram mu: »Na štakama, prijatelju, na štakama. A Svijetu je još i gore...«.