Kako stoje stvari

Znanost i društvene promjene, zbornik, priredio Ivan Cifrić, Biblioteka časopisa »Socijalna ekologija«, knj. 9, izd. Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju FF u Zagrebu, Zagreb 2000.

Hotimice sam članak naslovio istoznačnim Krležinim riječima, kojima je on 1953. godine obavio onodobnu politološku analizu, a glede »stanja stvari« u tadašnjim čisto političkim odnošajima. Taj je naslov, bez upitnika, objekt prešućene, dakle zališne prethodne »glavne rečenice«. Svojim je smislom stanovita dijagnoza stanja stvari.

Točno takav smisao, pa i prosvjetiteljsku nakanu, nosi knjiga Znanost i društvene promjene, što je kao zbornik potpisuje urednik i sastavljač Ivan Cifrić, a sadrži, osim predgovaračeva uvoda, 34 kraće studije sudionika interdisciplinarnoga znanstvenog kolokvija pod naslovom Tijekovi i mijene mišljenja, svijeta, čovjeka. Kolokvij je, u organizaciji ustanova koje slove kao nakladnici knjige, održan 24. i 25. veljače u Zagrebu. Valja posebno naglasiti, da su na kolokviju bili nazočni, pa su dakako i zastupljeni u knjizi, suvremeni hrvatski znanstvenici brojnih struka i njihovih poddisciplina, kojima su na umu i srcu humanistički problemi i sudbina suvremenoga svijeta: ponajprije sociolozi (globalnog društva, kulture, znanosti itd.), ali i antropolozi, teolozi, pravnici, ekolozi, medicinari, epistemolozi, tehnolozi. Radi ugleda i pravde vrijedno im je, svima odreda, a slijedom rasporeda i mjesta u knjizi, navesti imena. Stanoviti su »reprezentativni uzorak« suvremene naše znanstvene misli: Ivan Cifrić, Branka Galić, Dimitrije Sergejev, Rade Kalanj, Antun Šundalić, Vera Turković, Vjekoslav Miličić, Renato Matić, Budimir Savarin, Nikola Pastuović, Miroslav Artić, Luka Tomašević, Ivan Koprek, Marijan Biškup, Samo Škrbec, Velimir Pravdić, Andrej Kirn, Andrej A. Lukšič, Milan Meštrov, Denisa Krbec, Olivera Lončarić-Horvat, Ana Pažanin, Matko Meštrović, Igor Čatić, Juraj Plenković, Antun Mijatović, Manda Svirac, Vjekoslav Afrić, Antun Dekanović, rečeni Cifrić, Krešimir Kufrin, Asim Kurjak, Jasminka Buljan, Krešimir Pavelić, Darko Polšek i Željko Maurović. Taj reprezentativni uzorak, pored širokog raspona znanstvenih područja i duhovnih orijentacija, pokazuje i razvedenu ljestvicu dobne strukture. I baš smjerodajne studije starijih i »cinični a točni« (cf. Nietzsche!) uvidi mlađih daju posebnu vjerodostojnost analizama, kojima je, svima odreda, nakana ustanoviti kako stoje stvari s našom civilizacijom i kulturom, prvenstveno s obzirom na blizu ili najbližu budućnost. Ne vjerujem da će ikome tko pozorno pročita knjigu, baš kao što nije i neće ni meni, pasti na pamet ili na dušu misao ili čuvstvo sreće. Baš naprotiv. Pa da Jaspersovi ili Heideggerovi egzistencijali nisu realni!

Cifrić je knjigu razdijelio na tri odjeljka okupljena oko središnjih problema: l. Paradoksi civilizacije, 2. Okoliš i etos, i 3. Programirana budućnost. Svaki je od njih izvorište za razmišljanje o suvremenom svijetu kao cjelini, ali i obratno: svaki je od njih snimka problema, koji u svaku pojedinost naših života i djelovanja unose nemir i brigu za naš svijet. Cifrić posebno naglašuje u predgovoru tri sfere društvenog života u kojima se svi globalni problemi mogu očitovati na odnosne načine: sfera javnog, privatnog i civilnog sektora društva. U svima trima sferama nezaobilaziva su današnja »globalna« kretanja, naravne posljedice prirodnog, tehnološkog i političkog razvoja (napretka?) tijekom zadnjih pol stoljeća, uvjetno rečeno nakon odumiranja »klasičnih« totalitarizama, nakon postkolonijalnih preustrojavanja država, i nakon silnog brojčanog rasta čovječanstva na današnjih šest milijardi ljudi. »Globalna« su kretanja, prema jednoj dijagnozi bečkog filozofa Kampitsa, opća informatizacija, biogenetika i turbokapitalizam. Prva daje legitimitet nekoj savršenoj policiji, druga kloniranju (dalekom a užasnom snu Paracelsiusovu i Goetheovu: Homunculus!), treća pak bezobzirnom bogaćenju na račun drugih (država, skupina, pojedinaca).

Hrvatski su znanstvenici, uz nekolicinu slovenskih kolega, obavili svoje analize na premisama, postulatima i prijetnjama tih globalnih tendencija. Kako su odgovarali, svaki od njih? Poneki s neskrivenim optimizmom koji bi se protezao i na aktualna društvena i politička zbivanja (npr. Branka Galić, Vjekoslav Afrić), poneki pak zabrinuti za moralnu supstanciju (npr. Luka Tomašević, Budimir Savarin, Asim Kurjak i Jasminka Buljan), poneki pak za sudbinu uma i ljudskog razuma u mogućim katastrofičnim uvjetima — a oni su se, upravo ovih dana, tako reskom logikom nametnuli zbiljskim životima, i masovnim smrtima. Među ovima posljednjima spomenut ću posebice Radu Kalanja, kulturologa i epistemologa prosvetiteljstva, koji je, naslovivši i svoju nedavno objavljenu knjigu formulacijom Ralfa R. Dahrendorfa ideje i djelovanje, dao znati što bi suvremenu »globalnom«, pa i hrvatskom intelektualcu, moralo biti na umu, a unatoč svemu. Ili: pored svega.

Knjiga Znanost i društvene promjene neobično je vrijedan prinos suvremenim hrvatskim humanističkim znanostima. No, za mene osobno, posebno se oštro postavljaju pitanja: Ako je opća znakovnost elektroničkih i digitalnih sustava semiotički sukus »globalizacije«, gdje je tu mjesto ljudskom jeziku, ili jezicima, kojih je na svijetu oko 3500? Gdje je tu mjesto onih humanističkih znanosti, koje se bave upravo jezičnošću, ili njezinom kristalizacijom u književnosti? I, slijedom daljnjih takovrsnih zabrinutosti: Gdje je tu mjesto hrvatskih filologa i lingvista? Te, posve praktično: Kako to da u izvanrednoj knjizi naših sociologa nema baš nijednog lingvističkog priloga? I zašto?