Ivo Balentović - Posavac (1913-2001)

Ivo Balentović - Posavac (1913-2001)

Na gradskom groblju kod Županje, u nazočnosti kulturnih djelatnika iz Zagreba, Osijeka, Vinkovaca, Umaga i Županje te ostalih građana županjske Posavine, u predvečerje prvoga ponedjeljka kolovoza 2001. pokopan je Ivo Balentović — Posavac, književnik i pisac slavonske i bosanske Posavine s djelovanjem i na istarskom području.

Rodio se i umro u Županji (1913-2001) i, kako reče predstavnik Matice hrvatske (autor ovog priloga), doživljavao je mnoge nepravde. Spisateljski rad počeo je rano — kao novinar, a njegovo književno stvaralaštvo seže od 1936. godine. Posljednje Balentovićevo djelo — Pogled preko ramena (novele i kratke priče) pojavilo se u nakladi SN Privlačica d. o. o., Vinkovci 2001. Ivo Balentović ima pozamašnu bibliografiju iza sebe, a rečena knjiga pripovjedne proze samo je dodatni prilog definiranoj kulturi.

Govoreći o Balentovićevim književnim djelima, Vladimir Rem u ime Društva hrvatskih književnika podsjetio je da je taj hrvatsko-slavonsko-istarski književnik (i pjesnik!) u hrvatsku književnost ušao s dvjema podjednako autentičim zbirkama: Život za opanke (novele, 1936) i Krvavi ples (pjesme, 1939). Tome razdoblju Posavčeva književnog rada pripada i njegova druga zbirka pod naslovom Polomljene grane (1942), naglasio je Vladimir Rem.

O književnom stvaralaštvu preminulog svojevremeno su pisali Miroslav Vaupotić, Toma Podrug i drugi. Od 1936. do 2001. Ivo Balentović je iza sebe ostavio tridesetak knjiga, ponajviše pripovjedne proze, zatim pjesama, putopisa, rasprava i ogleda.

Na Balentovićevom književnom putu, dugu punih šezdeset i pet godina, najteže mu je bilo komunističkoj Jugoslaviji: njegovo književno djelovanje bilo je potisnuto, zanemareno i prešućivano. Pa ipak, doživio je priznanje: dobitnik je Nagrade Josip i Ivan Kozarac u Vinkovcima 1997, a u Drenovcima mu je 2001. dodijeljena povelja Visoka žuta žita — obje za trajni prinos hrvatskoj književnosti.

Za Ivu Balentovića — Posavca (pseudonim pod kojim se krio za druge Jugoslavije) rečeno je i da je »nadahnuti i iskreni hrvatski rodoljub i humanist«. S pravom. Ako još dodamo da je surađivao u reviji »Marulić«, »Glasu koncila«, »Vijencu« i da su pojedina njegova književna ostvarenja emitirana na valovima hrvatskih radijskih postaja Zagreb, Osijek, Vinkovci, Županja i drugima, onda možemo reći da smo o Ivi Balentoviću iznijeli samo mali dio iz životnoga puta i stvaralaštva čovjeka kojega su uspoređivali s Ivom i Josipom Kozarcem i Ivanom Brlić-Mažuranić. Balentović je pisao i o mnogim manje poznatim hrvatskim književnicima, primjerice o Mari Švel-Gamiršek, a hrvatski sport posebno je zadužio knjigom Prva nogometna lopta (1951. i 1980).

Iza Ive Balentovića ostala su mnoga djela bugarskih pisaca koja je prevodio, a Književni susreti, tiskani u Umagu (trideset brojeva), priča su za sebe kada je riječ o Balentovićevu doista golemu književnom opusu.

Stjepan Tomić