Intonativni kiksevi

Na samom početku nove zagrebačke koncertne sezone jedan je događaj povezao umjetničke težnje sa slavljeničkom prigodom. Bio je to svečani koncert Zagrebačke filharmonije u povodu 130. obljetnice njezina postojanja. Filharmoničari su nastupali pod ravnanjem Franka Shipwaya, ispred čijeg je imena na programu naglo iščeznula titula šefa dirigenta, koji su ranije otisnuti propagandni materijali uveli očito preuranjeno, a s kojom je Shipway ušao i u seriju kompaktnih ploča što ih je Filharmonija nedavno objavila. Kako se u nas situacija mijenja takoreći od danas na stura, Shipway je od izabranika orkestra gotovo preko noći postao persona non grata, pa je njegova sudbina kao novog umjetničkog ravnatelja Zagrebačke filharmonije postala vro neizvjesna. To praktički znači da će se — kako je to u nas već uobičajeno — budućnost orkestra opet krojiti po modelu zakulisnih igara raznih sukobljenih osobnih interesa, i prema kojekakvim kriterijima, osim onoga najvažnijeg — a to je kriterij umjetničke kvalitete. Sve to važno je napomenuti da bi se shvatilo ozračje u kojem je koncert održan, što je uvelike utjecalo na njegov umjetnički doseg. A on je bio osrednji. I tu ne pomažu nikakve svečane prigode i proslave. Orkestar je svirao energetski ispražnjeno i ostavio dojam demoralizirana ansambla, koji više ni sam ne zna što je za njega dobro, a što loše. Pri muziciranju se to najprije osjeti u slabljenju koncentracije. A što drugo, osim nesabranosti, može u jednom profesionalnom orkestru dovesti do intonativnih kikseva, kakvi su se, primjerice, čuli u gudačima u izvedbi Lisinskijeve idile Večer, ili u rogovima, na početku trećeg stavkla Mahlerove pete simfonije? Shipway, kao vrlo profesionalan dirigent, obavio je svoj dio posla besprijekorno, vodio je orkestar suverenom mirnoćom, uzimao prava tempa, riječju, nije se dao smesti očiglednom uznemirenošću svirača, tako da je Mahlerova simfonija, što je više odmicala kraju, bivala sve boljom i bojom. Već je u poetičnom zanosu Adagiettu orkestar zvučao mnogo kultiviranije nego u prethodna tri stavka, dok je finale, pristojno navježban, kao i poleta i zvukovne punoće, pa je kao cjelina, od svih stavaka simfonije bio još najdojmljiviji. No bio je to ipak koncert samo polovična efekta, kvalitetom kojega ni jedan europski orkestar tradicije duge sto trideset godina ne bi trebao biti sasvim zadovoljan.

Moskovljani

Dan poslije dvorana Lisinski gostovanjem Moskovske filharmonije otvorila je novu sezonu svoga popularnog pretplatničkog ciklusa Lisinski subotom. Kada orkestar takva ugleda gostuje u nekoj sredini, onda to za tu sredinu znači neosporno prvorazrednu umjetničku atrakciju. Moskovska filharmonija već je u više navrata pohodila Zagreb, pa su njezini štovatelji pohrlili u Lisinski nadajući se onome što su već čuli i prepoznali kao vrhunski kvalitetno muziciranje. No ovo sadašnje, nažalost, nije bilo ni nalik svirci kakvom se taj orkestar prije više godina predstavio u Zagrebu pod ravnanjem Dmitrija Kitaenka, a još manje prispodobivo neusporedivu sjaju kakav su Moskovljani godinama njegovali pod upravom jedinstvenoga Kirila Kondrašina. Moskovska filharmonija u kojoj i danas sjede prvorazredni glazbenici (o disciplini i perfekciji njihove svirke svjedočila je tehnički besprijekorna izvedba uvertire fantazije Romeo i Julija P. I. Čajkovskog) posjeduje i nadalje golem potencijal, koji, međutim, pod ravnanjem sasvim prosječna dirigenta kakav je Yuri Simonov teško može doći do izražaja. Simonov ravna orkestrom činovničkom korektnošću, ali bez prave umjetničke vatre. Njegova tumačeja glazbe toliko su depersonalizirana, da su jednostavno dosadna. Ni obje solistice na ovom se konceru nisu proslavile. Natalia Trouli u popularnom Prvom glasovirskom koncertu u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog nije pokazala ništa ni tehnički, ni muzički, što bi je izdvojilo iz poplave razovrsnih interpretacija tog djela koje ostaju na razini prosječne studentske interpretacije. Sopranistica Frances Ginsberg izvela je pet pjesama Richarda Straussa (od kojih i neke vrlo poznate, poput Freundliche Vision ili Zueignug) na način koji ih je učinio gotovo neprepoznatljivima. Stisnuti glas nelijepa timbra inače prekrasnih Straussovih popijevaka, od kojih je posebno Zueignung tempom i ekspresivnošću, točnije rečeno neekspresivnošću, djelovala gotovo karikirano. Orkestar je zvučao šuplje, a dirigent Simonov svojim je beskrvnim pristupom jedino ostavio dojam nerazumijevanja Straussove glazbe. Šteta je da se jedan, nekada zaista veliki orkestar, upravo u Zagrebu, u kojem ima toliko štovatelja, pokazao u tako lošem svjetlu.

Glasbeni september

Osim početku nove zagrebačke koncertne sezone valja ovdje nekoliko riječi posvetiti i festivalu komorne glazbe koji se odvija u malom središtu, ali razinom svoje umjetničke vrijednosti pripada europskim glazbenim događanjima visokog ranga. Riječ je o mariborskom festivalu komorne glazbe Glasbeni september, održanu od 18. do 30. rujna. Festival već drugu godinu kao umjetnički ravnatelj potpisuje Radovan Vlatković, hrvatski hornist visokoga međunarodnog rejtinga, koji osim solističkih nastupa surađuje s ponajboljim komornim glazbenicima, a danas djeluje i kao profesor na Salzburškom Mozarteumu. Vlatković je program ovogodišnjeg Glasbenog septembra profilirao do jasno prepoznatjivih sadržajnih obrisa, sveukupno šest koncertnih cjelina, naglasivši i sam da su dva programa posebno osvećena engleskoj muzici, odnosno njezinu najistaknutijem predstavniku u dvadesetom stoljeću — Benjaminu Brittenu. Zahvlajujući Brittenovoj Fundaciji i knjižnici Britten-Pears iz Altenburgha, u Narodnom domu u Mariboru otvorena je i prigodna izložba, ujedno i mali podsjednik na Brittenov dolazak u Maribor 1955.

Drugi pogram Glasbenog septembra, naslova Lachrimae, uz dvije Purcellove sonate i Händelovu Suitu u g-molu, Shcubertovu popijevku Auf dem Storm, te Mozartov Klavirski kvartet u Es-duru, predstavio je i dvije Brittenove skladbe. Lachrimae, op. 49, ciklus minijatura za violu i glasovir, te Gudački kvartet, op. 94, br. 3, što ga je Britten skladao pred sam kraj života. U tom svom kasnom opusu Britten je dosegnuo nevjerojatnu snagu ekespresije, koja njegovoj glazbi daje odsjaj tragične dubine što podsjeća naekspresivnost imanentnu najmoćnijim Šostakovičevim ostvarenjima. Izvrsne interprete našla je ta skladba u gudačkom kvartetu Endellion, članovi kojeg su dva dana kasnije, na koncertnoj matineji u mariborskoj Kazinskoj dvorani, izveli i rani Brittenov Fantasy Quartet, op. 2, za obou, violinu, violu i violončelo, te gudački kvartet op. 25. br. 1, djelo majstorski zaokružene forme i apartne zvučnosti.

Barok i klasika

Jedna od vrijednosti Vlatkovićeve programske koncepcije Glasbenog septembra ove se godine iskazala upravo nastojanjem da se uz više-manje dobro poznata djela baroknog i klasičnog repertoara publici predstave i vrijedna ostvarenja majstora dvadesetoga stoljeća, kojima neosporno pripada i Benjamin Britten. Njegova tri gudačka kvarteta u programu su mariborskog festivala imala važnost pravog otkrića jednog majstorskog, premda manje poznatog dijela Brittenove skladateljske ostavštine. U program matineje uvrštene su i njegove šarmantne Metarmofoze za obou solo, prema Ovidiju, što ih je uz mali komentar prije svake od šest minijatura sugestivno interpretirala Louise Fellerin. Osim Brittenova komornog opusa, na spomenutom su koncertu mariborskog festivala pozornost izazvale i Purcellove sonate (u njihovoj su izvedbi najsugestivniji bili temperamentni violinist Arvid Engegard i Marika Töth), te Händelova Suita za čembalo solo u g-molu (Händel je s razlogom uvršten među engleske skladatelje, jer je, premda Nijemac, za svoje dugogodišnje djelatnosti u Londonu svojim genijem obilježio glazbeni život engleske prijestolnice). Virtuozna suita u g-molu u izvedbi rafiniranog Johannesa Bognera, čembalista briljantne tehnike i aristokratske otmjenosti interpretacije, pokazala se kao tipična tvorevina barokne epohe, ali i prepoznatljive blistavosti Händelova osobna skladateljskog stila.