Igla drača u srcu

Igla drača u srcu

Dobro poznajem cijelu srednjodalmatinsku kopnenu i otočku obalu, svako mjesto, svaki rt i svaku uvalu, njezine ljepote i njezine nagrde, i mogu s odgovornošću, i žalošću, ustvrditi da je ona najkritičnije nagrđena i ugrožena samosvjesnim, samokorisnim i u biti primitivnim i skorojevićkim gradnjama i drugim tobože civilizacijskim intervencijama

Svaki se narod voli hvaliti svojim vrednotama: nacionalnim, regionalnim i gradskima. Naš također. Skrojio je i poslovicu: »Tuđe poštuj, a svojim se diči«, iako redovito ne čuje dobro prvu polovicu te poslovice, a drugom maše kao zastavom. Naša je zemlja zaista bogata prirodnim ljepotama, a naš se narod može pohvaliti i bogatom kulturnom, znanstvenom i umjetničkom prošlošću. No, svega toga imaju i ostale zemlje i ostali narodi, samo smo se mi rijetko, u svojoj često teatralnoj samoljubivosti, potrudili da upoznamo i cijenimo vrednote i naših najbližih susjeda, a pogotovo ne onih daljih.

Ipak ima nešto čime se dalmatinska Hrvatska ističe u prvi plan europskih, a umnogome i svjetskih vrednota: to je naša razvedena, slikovita, pitoma, kulturnom tradicijom bogata, a privlačnim podnebljem obdarena obala. U Europi joj može donekle stajati uz bok tek ona grčkog arhipelaga, a u svijetu je nadmašuje ona pacifičkog otočja.

Međutim, iako pola Hrvatske zauzimaju more i obala, ona otočka i ona kopnena obala, Hrvatska unatoč nekim tek dekorativnim i neostvarenim izjavama, danas ipak nije pomorska zemlja, s izraženom pomorskom orijentacijom, ni privrednom ni kulturnom. Dapače, nagli priljev gorštačkoga ruralnog žiteljstva dao je i primorskim gradovima i naseljima snažan kontinentalni — a i neurbani — biljeg.

Hrvatska teško može konkurirati drugim razvijenim europskim zemljama privredom, pa i suvremenom civilizacijom, ali bi mogla prirodnim ljepotama, stoga i razumnim shvaćanjem turističke djelatnosti. Turizam može i mora biti glavna privredna grana Hrvatske, a da se ipak ne pretvorimo u zemlju isključivo hotelijera, konobara i sobarica.

Masovna gradnja

Ako u Hrvatskoj još nije dovoljno razvijena turistička svijest, ona će se zacijelo s vremenom razviti. Ali nerazvijena svijest o jedinstvenim i neponovljivim ljepotama i privlačnostima našega jadranskog krajolika može upropastiti tu jedinu našu prednost i osebujnost, i ekološki i ekonomski.

U prvom razdoblju minulog socijalizma gradili su se golemi hoteli i odmarališta u našim najljepšim morskim uvalama, namećući se prirodnom okolišu i degradirajući ga.

Zatim se uvidjela greška takvih lokacija i takvih građevina, koje su više odbijale nego privlačile inozemne turiste, pa su se hoteli i ostali turistički objekti oblikovali privlačnije, estetski dotjeranije, a izbjegavala se gradnja u uvalama da ih se zaštiti u njihovoj prirodnoj privlačnosti.

Tada je uslijedila najezda masovne izgradnje kućica za odmor. Gradile su se posvuda i svakako. Većina ih je građena bez lokacijskih i građevnih dozvola, obično i bez stručnih projekata, nego prema zamisli, i ne samo potrebama, nego i skorojevićkim težnjama njihovih vlasnika. Gotovo isključivo gradile su se na samoj obali, tik do mora, ne poštujući ni obvezni posjed pomorskog dobra. Na morskoj obali, pred tim vikendicama, njihovi su vlasnici, bez ikakva obzira prema prirodnom okolišu i bez ikakvih odobrenih projekata i građevnih dozvola, gradili svoja pristaništa i kupališta, redovito betonska, smatrajući i obalu i more pred svojim posjedom svojim vlasništvom.

Kada su te kućice za odmor i građene prema nekim stručnim projektima, vlasnici su ih s vremenom, prema rastućim potrebama ili tek željama, dopunjali raznim bezličnim betonskim dogradnjama, bez ikakvih obzira na izgled i krajolik.

Iživljavanje

Posljednjih desetak godina, zbog krize srednjeg staleža, vile grade novopečeni bogataši, a neki se suvremeni arhitekti iživljavaju u svojim maštovitim projektima, redovito istaknutima po tome što i ne pokušavaju ičim slijediti graditeljsku tradiciju kraja u kojemu grade. Ne treba oponašati tradicionalnu, pogotovo ne ruralnu, graditeljsku arhitekturu prošlosti, ali je svaki građevni stil i u prošlosti posjedovao i nešto od onoga minulog. Neki elementi tradicionalne gradnje u prirodnom okolišu, poput kamena, krova sa crepovima i slično mogu skladno povezati novo sa starim, moderno s tradicionalnim.

Ipak, ono što najviše bode oči na tim skorojevićkim zgradama, bilo namijenjenima odmoru ili turizmu, obvezne su garaže u prirodnim okolišima, do samoga mora, uz jednako prateće asfaltirane prilaze putova, koji više nisu namijenjeni šetnji nego ponajprije vožnji.

Dobro poznajem cijelu srednjodalmatinsku kopnenu i otočku obalu, svako mjesto, svaki rt i svaku uvalu, njezine ljepote i njezine nagrde, i mogu s odgovornošću, i žalošću, ustvrditi da je ona najkritičnije nagrđena i ugrožena samosvjesnim, samokorisnim i u biti primitivnim i skorojevićkim gradnjama i drugim tobože civilizacijskim intervencijama.

Naš građanin gotovo redovito, gradi li kućicu ili palaču za odmor, nastoji u nju i oko nje, pa i u cijelu širu prirodnu ili mjesnu okolicu, unijeti što više gradske civilizacije: automobilske asfaltirane puteve, garaže, betonski dotjeranu obalu, gradsku javnu rasvjetu i te restorane i kafiće s ćevapčićima i Coca-Colom, a zatim što prije posjeći izvorno raslinje, borove, murve, česminu, pelegrinku (košćelu), pogotovo čemprese, koji ga podsjećaju na groblje, i kao napredni ukras posaditi egzotične palme. Doslovno su sva otočka mjesta i mjestanca posjekla sve do posljednje murve u lukama i lučicama i zasadili ih palmama, u težnji da tim našim, do tada slikovitim osebujnim lučicama, dadu izgled na televiziji viđenih mondenih turističkih rivijera.

Stare slikovite kuće u tim primorskim mjestima propadaju, a ako se njima koriste, žbukaju njihova kamena pročelja uz obvezno dozidavanje modernih balkona. Grade li se kuće namijenjene iznajmljivanju, najčešće se grade stereotipno, s ponavljanjem balkona i jednakih prozora i vrata za svaki apartman.

Suvremeno divljaštvo

Ali ako je onaj tko je tu došao radi života i odmora u prirodi, pobjegavši barem za kraće vrijeme od gradske vreve, buke i stihijske civilizacije, i zažmirio pred tim prirodi i tradiciji neskladnim gradnjama, poštujući kulturu, ukus i materijalne interese vlasnika tih novogradnja, ne može ne očajavati pred uništavanjem i degradiranjem čitavih prirodnih predjela, pogotovo slikovitih uvala jedinstvene ljepote i privlačnosti. Upravo je zločinački smiona uzurpacija pojedinaca čitavih prirodnih okoliša neplanskom izgradnjom prometnica, parkirališta, pristaništa i sličnih im blagodati. Pri tim se i najkritičnijim primjerima suvremenoga civiliziranog divljaštva, nažalost, ne oglašavaju ni mjerodavne zaštitne ni pomorske ustanove, koje bi morale već u početku to spriječiti i neumjerene i nekulturne težnje pojedinaca uskladiti s općom koristi — ne onom trenutačnom, nego trajnom. Jer i same općine otočkih mjesta i mjestanaca odobrit će, izravno ili šutke, nagrđivanje prirodnog i tradicionalnog okoliša, s opravdanjem da će to omogućiti obično problematičnu i kratkotrajnu zaradu mještanima i pojedincima.

Naši su otoci danas, srećom, najčešće obrasli primorskim borovima i tako privlačniji i slikovitiji nego da su krševiti i goli. Te borove šume već i pretjerano prevladavaju, pa bi ih u unutrašnjosti otokâ trebalo ograničiti i dopustiti rast autohtonoj mediteranskoj makiji i aromatičnom bilju, ali te se šume ne prorjeđuju kako bi trebalo — ako ni zbog čega drugog, a ono zbog čestih požara — a borovi se uklanjaju na samoj obali, u naseljima i oko njih, gdje je ljeti njihov hlad dragocjen pješacima i kupačima, jer ih osobito mrze korisnici automobilskog prometa, a i konzervativni mještani, gledajući u tim borovima tek nekorisna i neplodna stabla.

Korisno je da su otočka mjesta povezana suvremenim kolnim prometnicama. No, ti su otoci ujedno isprepleteni čitavim mrežama starih poljskih putova kojima se išlo pješice, konjima, mazgama i magarcima. Ti su poljski putovi, slikoviti, često popločani kamenjem, obrubljeni starim zidovima, gotovo svi potpuno zapušteni, obrasli dračem i danas uglavnom neprohodni. Neki se od njih proširuju i asfaltiraju da bi vlasnici polja mogli doći do njih automobilima.

No, dva su razloga zbog kojih bi bilo korisno sačuvati i očistiti te poljske putove. Prvi, zbog turista, koji sve više bježe od automobilskog prometa i traže odredišta gdje bi mogli slobodno hodati prirodom, daleko od automobila i odbojnog asfalta. Drugi razlog — vrlo česti katastrofalni požari.

Što uopće hoće ti turisti?

Naši turistički djelatnici, pogotovo oni privatni, civilizacijski i turistički nezreli, još nisu svjesni da suvremeni turisti više ne traže samo sunce i more, jer je sunce sve nezdravije, a more sve zagađenije, nego se sve više usmjeravaju upoznavanju mjestâ, ljudi i krajolika u kojima borave, a usto i sve više teže rekreaciji pješačenjem, šetnjama ili vožnjom biciklima. Osim sunca i mora možemo im u našem primorskom krajoliku, posebno otočkom, pružiti i sam taj krajolik, ali ne na betonskom kupalištu, nego u još privlačnoj i nenagrđenoj bližoj i daljoj okolici njihova boravka.

Glavni je razlog male rentabilnosti našeg turizma što turistička sezona traje prosječno tri mjeseca, kada manjka hotelskih i ugostiteljskih radnika, a devet su mjeseci oni nezaposleni. Razumnom i kulturnom promidžbom u sjevernoeuropskim zemljama, posebno među starijim, umirovljenim slojevima, s vještim predočavanjem pogodnosti boravka na našoj podnebljem pogodnoj obali i izvan ljeta, može se turistička sezona produljiti na cijelu godinu.

I još nešto. Naši hotelski i privatni ugostitelji svim silama nastoje goste zadržati u svom hotelskom krugu, umjesto da im oni, ili turističke organizacije, omoguće izlete autobusima, brodovima, biciklima i pješice širim krugom njihova boravka, gdje će njihova potrošnja biti veća od one u samim hotelima. Ali da bi ti obilasci bili mogući i privlačni, potrebno je ne samo graditi nove hotele, apartmane i restorane nego i sačuvati ono što najljepše i najprivlačnije još imamo: jedinstvenu sačuvanu i nenagrđenu prirodu, skladna i slikovita mjesta i povijesnu, kulturnu i umjetničku baštinu.

Ali za spašavanje toga već je posljednji čas. To je moguće jedino u kulturnoj i pravnoj državi.

Duško Kečkemet