Glazbena groteska

Glazbena groteska

Kako je španjolski film u nas količinski (a zbog toga i interesom publike) u manjini spram američkog, tako su i film Susjedi redatelja Alexa de la Iglesia zaobišle pompozne najave koje upravo prate američke filmove poput Tomb Raider: Lara Croft, Pearl Harbor i Moulin Rouge. U sjeni američkih hitova Susjedi su ipak privukli ponešto znatiželjne publike — i ta je publika imala što vidjeti.

Premda su »Susjedi« dobili žanrovsku karakterizaciju kao »crna komedija«, prije bih film nazvala »groteskom«. Jer opći ton je upravo takav, a takva je i glazba skladatelja čije ime Roque Banos nama zvuči jednako nepoznato i egzotično kao što Amerikancima vjerojatno zvuče imena Arsen Dedić, Miljenko Prohaska ili Anđelko Klobučar. A opet, Roque Banos je napravio vraški posao. Na primjer, u špici, gdje Alex de la Iglesia vizualno kopira neke Hitchcockove ideje, Roque Banos piše klasičnu filmsku glazbu raskošno orkestriranu i s gotovo neprimjetnim asocijacijama na Bernarda Herrmanna. U takvom tradicijskom pristupu jedva zamjećujemo da je glazba mrvicu preglasna i da povremeno prelazi u groteskno ljuljanje. Osim što je mrvicu preglasna, tijekom filma ćemo primijetiti i da je mrvicu preozbiljna — disonantno zujanje gudača koje bi (u hermanovskom stilu) trebalo podignuti razinu napetosti u scenama u zapuštenom smrdljivom stanu zaboravljenog mrtvog starca kao da prelazi granicu ozbiljnog: gledatelju se ponekad čini da to ne zuje gudači, nego žohari i bube.

Pa kada je već preglasna i preozbiljna, zašto ne bi bila i mrvicu pretjerano ilustrativna? Recimo, na lajtmotivičkom planu, prva pojava (a i kasnije pojave) voajerski raspoloženog »Dartha Vadera« s naglašeno mračnom i prijetećom glazbom. Tema Dartha Vadera iz Ratova zvijezda (posuđena od Johna Williamsa i malo prerađena) gledatelja-slušatelja teško uvjerava u činjenicu da je prikazani lik doista opasan (zapravo, to je jedini pozitivniji lik, a k tome se pokazuje daleko mudrijim nego se to na prvi pogled čini). Uz takvu glazbu gledatelj zastaje u nedoumici: treba li se preplašiti ili nasmijati?

U nekim drugim scenama (npr. kada Julijin muž nastoji neprimjetno šmugnuti iz stana dok Julia odvraća pozornost klijentima koji su došli pogledati prekrasno namješten i uređen stan) igra (mrvicu preglasne i komične) glazbe i tišine ističe zbivanja u drugom planu scene te naglašava komičnost situacije.

S jedne je strane Banosova partitura eklektična: u njoj nalazimo jasne (i prejasne) asocijacije na Hollywood, na neke skladatelje (Herrmanna i Williamsa), na tipičnu holivudsku ilustrativnost..., ali s druge strane iza svega iskri španjolski temperament. Zapravo, iza maske eklekticizma, pretjerivanja, standarda filmske glazbe i snažnog oslonca u tradiciji, Roque Banos je stvorio pravu glazbenu grotesku u kojoj se zrcali mnoštvo novina, skladateljska invencija i samosvojnost koje su daleko od svih holivudskih (naravno prenaglašenih) konvencija.

Irena Paulus